On je bio ljudina, jaka glasa i odlucnih pokreta. Ona bijase njezna i osjetljiva. Uzeli su se. On se trudio da joj nista ne manjka, a ona je pazila kucu i odgajala djecu. Djeca su rasla, pozenila se i poudala te posli svojim zivotnim putem… uobicajna prica.
Kad su sva djeca bila zbrinuta, zenu je uhvatila neka tuga, sve vise je slabila i propadala. Kako vise nije uzimala hranu, pala je u bolesniku postelju.
Njezin muz bio je zabrinut i oveo je u bolnicu. Oko nje su se trudili ljecnici i glasoviti specijalisti, ali nisu mogli pronaci uzroke bolesti. Samo su slijegali ramenima i mrmljali: “Hm, hm…” Na kraju je jedan od njih pozvao muza u stranu i sapnuo: “Ja bih rekao… da vasa supruga… jednostavno vise nema volje za zivjeti”.
Covjek nije nista odgovrio. Sjeo je uz krevet i uzeo zenu za ruku; njena se rucica izgubila u njegovoj ogromnoj saci. Pogledao ju je i dubokim odlucnim glasom rekao: “Ti neces umrijeti!”
“Zasto?” upita ona jedva cujnim glasom.
“Zato je te ja trebam!”
“A zasto mi to prije nisi rekao?”
Od toga dana zeni je poslo nabolje. Danas se vrlo dobro osjeca. Ljecnici se i dalje pitaju od koje je to bolesti bolovala i koji su je ljekovi tako brzo izlijecili.
Post je objavljen 11.03.2005. u 11:50 sati.