...Laganim korakom, obasjan prohladnim suncem ulazim u dvorište duša. Staza kojom je nekoć hodao da posjeti majku, puna je teških koraka bližnjih mu ljudi. Njegovo besmrtno tijelo skupljalo je žalosne poglede, poglede saučešća. Nisam ga poznavao. Pognute glave stajao sam iza gomile ljudi. Pozdravio sam tamu koja se prolila po ljudima, ostavljajući sjenu na odjeći. Snažan zvuk trube odjeknuo je i probudio sve usnule duše. Vjetar je zastao. Zvuk se došuljao i do moje duše, koja je u obliku suze htjela pobjeći. Pogledao sam prema crkvi, koja kao da skuplja patnju svjetine i daje im utjehu. Svoju utjehu našao sam u očima njegove kćeri koja je ponosno stajala kraj očeva lijesa. Tračak svjetlosti obasjavao je njene kristalno plave oči.
Njena hrabrost držala ga je na životu dok je ležao u čistom bolničkom krevetu, prekriven bijelim plahtama. Aparati su ga održavali na životu, nije se dao. Znao je da ih ostavlja, bojao se za njih. Odlazila je od njega, htio joj je nešto reći, pogledom je pričao. Kimnula je da ga razumije. Preminuo je u snu.
Riječi njegovih bližnjih krojile su sliku njegove duše. Lice mu nisam vidio. Na kraju kolone putovao sam k mjestu. Gledao sam mjesto iz daljine, nisam vidio polaganje lijesa. Mnogi su ga otpratili pogledom, vidio sam kako njena suza odlazi s ocem u grob...
...Danas tražio sam njen pogled, tražio sam hrabrost. Gledam ljude u oči, nitko da položi list na moje rane. Izvadili su mi šavove. Ožiljak koji se vidi nije toliko strašan. Tko će izvaditi šavove iz srca moga? Tko će biti uz mene dok se list ne sasuši i popuni pukotine?
Uspomene, laganim korakom, obasjane mjesečinom ulaze u dvorište osjećaja. Komadići su ostali na stazi, negdje na putu. Vrijeme je da ih položim u osjećaje, odvedem na mjesto, položim u zemlju. Zvuk naše pjesme odjeknuo je, sva harmonija zvukova slijevala se i nestala u tišini suze. Kap se raspršila, rasprostrala, zapečatila mjesto...
...teškom mukom veslam od tuge...
Post je objavljen 09.03.2005. u 11:50 sati.