Ponosna sam što sam žena.
I iako mi 8.ožujka kao datum nikad nije značio nešto bitno, jer kao i s Valentinovom (praznikom koji je po mom mišljenju besmislen, jer volimo se svaki dan!!!), smatram da se žene treba poštivati svaki dan, voljeti svaki dan i da mi moramo držati do sebe svaki dan, a ne samo na Dan žena.
No, današnji datum ima svoju povijest, mukotrpan je put kojim se se žene kroz povijest borile za svoja najosnovnija ljudska prava u muškom svijetu.
Kad bi samo mogle baš ovdje, na blogu, napisati svoju priču žene siromašnih zemalja, u kojima i dalje vladaju barbarski zakoni muškog svijeta. Podređene su, njih se brutalno osakaćuje pod izlikom običaja, spaljuje ih jer su, kao, neposlušne, bičuje, seksualno zlostavlja, prodaje ih se u roblje ili ih se udaje bez obzira na to željele one brak ili ne. One su još predaleko od svijeta u kojem vladaju zakonski utemeljena prava jednakosti i ravnopravnosti spolova. Daleko od svijeta u kojem bi se uključile na Intrenet i ispričale svoju istinu.
I zato cijenim ovaj dan, mada smatram da ženama podjednako pripada svaki.
I zato saam ljuta kad netko ne izađe na izbore i ne glasa, kad šuti i pušta da manjina vlada većinom. Uvijek sam za neku revoluciju, jer upravo je ustrajna i mukotrpna borba u kojoj su mnogi ostali bez sebe, urodila time da su za početak, 1918. sve Engleskinje starije od 30 godina, bez obzira na svoj status, imanje i kvalifikacije, dobile pravo glasa. Pravo koje danas shvaćamo tako olako.