Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/ledger

Marketing

Digresije III

Da nisam još bio mladalački naivan, odmah bi cijelu scenu pripisao najobičnijim orgijama. Budući mladalački naivan, i skanjivao sam se bilo kome išta reći, kao da sam se zatekao u kupaonici u kojoj se starija goispođa razgolitila, pa bih prepričavanjem samo produbljavao njenu neugodnost zbog izlaganja tijela pogledu stranca.
Bio sam dobar u svom tadašnjem poslu, kao ona tri majmunčića koji ne vide, ne čuju, ne pričaju.

Pred kraj sljedećeg radnog dana me šalju k šefu, doma. Prima me, ne prvi puta, cuclamo neku rakiju i mezimo što nam njegova blajhana žena nosi. Pričamo o poslu dok ju neije doslovno poslao da se udalji. Bez riječi je otišla nekuda i sjedili smo u tišini dok nije čuo da se dovoljno udaljila. Uz mezu i rakiju me ispitao sve što sam vidio. Izvlačio iz mene detalje o odjeći, položajima, licima. Izvukao je iz mene više nego bi se sam ikada mogao sjetiti, skretao mi pažnju na detalje, fizionomije, međusobne položaje, boje glasa, vrste cigareta, točan sadržaj narudžbe. Ni jednu mi informaciju nije dao zauzvrat.

Izašao sam u nesvjestici, polupijan se odvezao kući. Tada sam dijelio sobu s nekim srednjoškolcem obrtnikom iz Vukovara. Mali je znao ispitivati me o poslu, bio je fasciniram dinamikom, događajima, radiom iz auta, hranom koju sam mu donosio. Bio sam za njega mali bog. Taj dan sam ga odjebao ni ne pogledavši ga. Osjetio sam da sam u nečemu što još dugo nisam znao definirati. Možda ni sada ne znam, ali prije četiri tjedna moj me bivši šef posjetio prvi puta. Posjetio me prije dva tjedna drugi puta. Posjetio me i jutros.
Prvi puta je bio slučajno tu i najavio se kao redovna posjeta, a načuo je da sam i ja pritvoren, pa "samo da me pozdravi". Obavili razmjenu općenitih informacija: s njim sada rade sinovi, žena je umrla od raka kože (pitam se ima li veze s hektolitrama hidrogena), ja razveden, on nije nikada nmislio da će od mog braka biti nešto, njemu je i brat umro, meni je iste godine uzmro otac, tko me brani, što se zbiva u firmi. Možda čak ni toliko opširni nismo bili, razgovor kraći od pet minuta.

Drugi puta je naišao u vrijeme za odvjetnike, neposredno nakon Čiče. Zatekao me. Dobro poznatom i prepoznatljivom bahatošću je uklonio stražara iz sobe, iznenadio me tom sposobnošću unatoč činjenici da sam i ranije dobro znao da je moćan. Nasamo, bacio se na ispitivanje, izazvao snažan utisak već viđenog, vjerojatno iz puke koincidencije što je situacija uistinu već viđena. Proživim neugodnost da bih bio posjednut pred njega a svjedoci uklonjeni kako bi mu predao sve što znam. Nije skrivao iznenađenje mojom nekooperativnošću, kao što ni ja nisam podatno pojašnjavao finese spisa. Ako je tako moćan, mislio sam, neka ode i sam sve pročita. Ono što tamo ne piše, dovoljno je inteligentan sam zaključiti. Inzistira, najavljuje pomoć. Ne prepoznajem čovjeka koji mojim usnama formira rečenicu ciničnog odbijanja; "Ne, hvala, već mi je i previše prijateljske pomoći. To me ovamo i dovelo."

Ne zbunjuje se, ne ljuti se, ne vrijeđa se. Robotski se ustaje, lijepo pozdravlja, pruža ruku koju primam, gledamo se u oči dok mi kaže da će se vratiti a da za to vrijeme ja "razmislim malo o ... tom ... svom negativnom stavu".

Jučer, u najnovijoj posjeti, daje do znanja da je upoznat sa događajima u vezi mog smještaja i da je s Đerđom uredio da se to svakako riješi. Sjedi preko puta mene, naslanja se napadno na drveni naslon. Zrak je očišćen od neugodnih uha, izjavljuje da zna da se ovdje nisu nikada postavljali prislušni uređaji.

Drugi "već viđeno" doživljaj, ovaj puta se sjećam prve kave sa Zorićem. Maleni poklon, pomoć da dobijem nešto što mi treba pripasti po rođenju, pravu, pravdi, redu i logosu u svemiru. Kočoperi se, u tome je lošiji od Zorića, ili ja sada prepoznajem šemu kojom me želi navući. Možda je zaista učinio čin dobre volje. Moćan je, može puno toga srediti, nije mi pametno zaoštravati s njim. Zorić je kokošar, ovaj na platnom spisku ima cijeli aparat. Malo toga se promijenilo. Šef i dalje vozi ladu i ne eksponira se: razlika je samo u tome što su u svežnju sada euri, a sustav nominalno demokratski. Još uvijek raja izdvaja, a oni su doktori za pretvorbe znoja u eure, pijavice koje su se zakačile za tokove hrane društva i crpe. Bojim se da su im apetiti svakim danom sve veći, da ih je svakim danom sve više, a krvotok posustaje, ali to u tom trenutku nisu bile moje misli. Razmišljao sam o sebi i mislio sam na sebe.
U momentu zijevanja da bih ga odbio, osjetio sam kako donosim impulzivne zaključke i namjeravam ga odbiti kao opasnost tipa "Zorićeva pomoć", pa u procijepu vremena, nevidljivom promatračima, silno dražesno kombiniram varijante odgovora, izgovaram ih u sebi, nižem ih, pa svaku ponaosob odvagujem u letu, dok druga već nailazi i nudi se na odvagu. Lepezamisli je sadržavala i prihvaćanje, da bi se doznalo o čemu se radi, pa odbijanje s gnušanjem, da bi na kraju od svih nijansi izabrao "razmislit ću" odgodu.
Njegov ritam ne posustaje, tumači moje razmišljanje kao pristanak, kao da sam nećkava ženskica, nastavlja naskakaivati na mene otvorenom ponudom da mu predam nekoga iz pravosuđa u zamjenu za slobodu.
Zakočen, nakon mlakog početka suda i raspršenja nadanja da sam s početkom suđenja slobodan, sada dobijam moralnu ponudu iz ustačovjeka koji je, iako prema meni uvijek savršeno korektan, ipak jedna najobičnija ne-znam-što.
Istekom (vjerojatno) minute moje šutnje, presijeca moj pogled u zid ustajući se na desno, rukom se oslanjajući na koljeno zauzimajući svaki raspoloživ gram pažnje na svoje teatralne pokrete, što mu nikada nije bilo svojstveno, i dolazi preko ramena najavljujući skoru posjetu.

"Imam ja o čemu razmišljati ovih dana.", dobacio sam dok je odlazio.
Mislim da me nije čuo, a i da me je čuo, mislim da mojim riječima ne pridaje baš nikakvu težinu. Nešto ipak treba, altruizam je njemu zadnji zamisliv pokretač.

Dnevniče moj, ima li još neka ljiga koja me za sada zaobišla, ili su svi likovi izašli već na scenu? Još više me zanima kako će Čiča reagirati kada čuje za ovo.

Post je objavljen 07.03.2005. u 01:21 sati.