Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/ledger

Marketing

Digresije II

Nov, teko dekonzerviran dostavni stojadin, radio nabavljen iz nekog djutića, šef bio sredio. Ljetna večer, mirisi mješanog mesa i kašeta puna butelja. Platnene torbe SMB boje. Tada je svaka dostava vrlo strogo podlijegala čak i tovarnom listu i putnom nalogu. Ja to nisam morao voditi. Milicija me puštala. Osobno me nisu znali, samo je bilo bitno da, umjesto svoje, dajem šefovu vozačku. Svi smo imali po jednu njegovu vozačku, s njegovom slikom.
Počeo sam o ljetnoj večeri, miješanom mesu i buteljama. Bilo ih je nekoliko. Najčešće su bile takve dostave, ali uopćeno gledano, dostave su bile nevjerojatno raznolike. Prije toga posla nisam imao nikakvog pojma kakve sve robe mogu imati vrijednost za ljudska bića. Žvakaće, traperice, kava i alkoholi svih vrsta, keramičke pločice, kade i umivaonici, strani časopisi i knjige, metražna roba, ženski kostimi i donje rublje, konzerve kavijara, nakiti svih vrsta, parketi i kožne torbe. Po završeku dvogodišnjeg staža mogao sam otvoriti veletrgovinu, koliko sam kanala nabave upoznao.
Dostava je bila za tužilaštvo. Nije bila prva, znao sam da nemaju normalno dežurstvo, nego se produljio sastanak, mjesečni kolegij, i da su odlučili imati zakusku.
Pravosuđe se nije libilo legalnog žderanja. Oni su, kao i većina drugih, slobodno naručivali što im se željelo. Vrijedni ugostiteljski radnici su po sličnim šemama dostavljali puno češće i otvorenije nego su moje dostave to bile. Najviše dvadeseti dio svih narudžbi sam isporučio ja.
Sve to vrijeme mi nije bilo sasvim jasno po čemu je to moja isporuka posebna. Bili su dovoljno moćni i slobodni da i odu van na bančenje, čak i u dežurstvu. Armija privatnih restorana je "na narudžbenicu" dostavljala sve što im se htjelo. Ponuda nije bila osobito sofisticirana, ali potražnja je znala samo za meso na kile i krumpira na pregršte. Iako nitko još tada nije imao organiziranu dostavu, svaki je gazda mogao, a to je i činio, poslati nekog konobara da odnese naručeno. I policija je dostavljala, a i sami su nekada odlazili po provijant.
Svi su konobari bili dovoljno diskretni, ništa manje diskretni nego što sam bio ja.
Shvaćao sam da keramiku i donje rublje ja trebam biti taj koji predaje robu, ali ugostiteljske usluge mi ni onda nisu bile jasne, unatoč tome što mi takva pitanja i nisu predstavljala noćne more.
Pjer Vukelić je nešto pričao na radiju, čini mi se. Kasni noćni program. Spušteni svi prozori, a vrućina hladi. Treba se nositi u sud. Ponoć je prošla, sve sam trebao sam obaviti. Restoran stavlja na račun moje firme, potpisujem nekakvu optremnicu, dečki tovare teški ovalni pladanj nečega prekriven aluminijskom folijom, platnenu torbu u kojoj je najlonska vrećica s ledom i bocama. Užasno teško. Uz to, na kraju trče za mnom i ubacuju još gajbu mineralne i gajbu piva. Kruha je nekoliko kilograma. Vruć je, peku ga u restoranu, i ima oblik i miris seljačkog, iz krušne peći ložene kukuružnjakom i okrajcima jasena i graba.
Vrata bila zaključana, noćno-smjenski se odazvao nakon minutu kucanja. Pušta me unutra, kažem mu da imam u autu još. Ne, neće on nositi ništa. Gunđa nešto. Nije mu do poslova koji mu nisu u opisu radnog mjesta. Ljut je, a ja sliježem ramenima. Najebat će kad - tad, ali to nije moja briga. Posao mi je odnijeti, odnijet ću s njim ili bez njega.
Ostavljam mrguda u šetkaranju i penjem se. Destinacija je poznata. Zvukovi potmulo odzvanjaju, jeka je ogromnim hodnicima, jeka se odbija o višestoljetne zidove i gusane radijatore kroz tapecirana vrata. Nalazim sobu, kucam o dovratak. Znam, tako će me jedino čuti.
U prostoriji nastaje tišina, a zatim svađa. Ženski i muški glas. Pladanje je tako težak, da unutra mora biti najmanje deset ljudi, a čuju se samo dva glasa. Vrata se otvaraju i svijetlo iz hodnika upada u polumračnu prostoriju. Nemaju nekog posebnog stida, ali ukočili su se svi. Napadno gledam u oči muškarca koji mi je otvorio vrata, gutam iznenađenje što na sebi ima samo košulju i gaće. U kadru je žena u kostimu, razdrljena, četrdesetih godina i s četrdesetak grama šminke na licu. Iz pozadine se čuje ženksi glas, bahato zahtijeva da se prvo preuzme voda. Čovjek me pita zašto ja to nosim, na što mu samo sliježem ramenima bez izraza lica. Još glasova traži vodu dok predajem pladanj i odlazim po drugo. Razmišljam o sceni, izlazim i ulazim s kištrom, vrećom s vinom i s kruhom. Sjećam se prilične težine i uspuhanosti, a i žurbe. Stalno, sve to vrijeme, viđena scena ne izlazi iz glave, kao ni mirisi. Raskalašenost mi je poznata, ali nikada joj se nisam ovako približio.
Vrata su otvorena, iznutra jedva od vlastitog disnaja razaznajem tihe glasove. Ne čuju me, ili me ne primjećuju. Vjerojatno je netko u mojem odsustvu umirio ostale, va banque jamčio da sam diskretan. I bio sam, do sada.
Servilnost je morala nastupiti kada me onaj gaćan pozvao da im to složim na stol. Polumrak je i dalje, netko je u međuvremenu regulirao i rasvjetu na hodniku. Tijela su na podu, u foteljama i dvosjedu, neka na pisaćem stolu, neka za stolom. Zadimljeno je do bola, više je muškaraca nego žena, nitko nije niti gol niti odjeven. Pričaju o hrani. Ona koju sam prvu vidio mi se obraća, pita ima li još čega. Distancirana i uljudna. Jedan mi se obraća s "Mali, daj hitro to malo!", hineći šaljivost. Šutim i gledam u ono što radim, pladanj stavljam na klub stolić i oko kile kruha slažem pored njega. Nema jedaćeg pribora, konstatiram glasno. Gaćan potvrđuje. Mlađa ženka zahtijeva vilicu, prepoznajem da se radi o onoj žednoj. Nosi traperice i majicu, kosa zavezana u rep. Djeluje intelektualno. Uopće nije zgodna. Do mene dolazi jedan od pomoćnika tužitelja, znam to sivo lice sve ove godine s ulice, uzima mineralnu uz riječi "De jednu kiselu mi otvori", pruža mi ju, a ja se snalazim i brže - bolje otvaram ju upaljačem. Pomoćnik s bocom kreće k jednoj koja sjedi na stolu, mahne joj glavom i odlazi na hodnik.
Dvojica kometiraju da neće on više "moći ove noći", a onda se sporazumno i zlurado smiju. Moguće da čekaju svoj red.

Proći će još cijele četiri godine do ponovnog susreta s tim svijetom.

Post je objavljen 07.03.2005. u 00:14 sati.