Srela sam ga slučajno sredinom jesenskog tromjesečja kada požutjelo lišće pada sa umornog stabla i venu posljednji cvjetovi. Njegove su ruke nosile miris ljeta u tragovima, zapešća su pritiskala malo umornom strašću, a neočekivana i nagla erupcija vulkana prikovala nas je danima uz vječno razmeten i topli krevet. Njegov je eros bio očaravajući i dubok, skladao je nevjerojatne i tajnovite note i uljuljkavao me njima u neka varljiva vela do neprozirnosti. Kako više nisam bila sposobna koncentrirati se niti na najjednostavnije pokrete mojih moždanih ćelija, uzela sam na kraju neplanirani dopust. Zavjese su bile navučene i narednih dana ni telefon se nije oglasio, samo je neka snena muzika prolijevala svoje tonove po uglovima.
Lutali smo ponekad noću pod slabašnim i hladnim svjetlom zvjezda umotani u šalove izvučene sa dna njegovih ladica, a moj se pogled podizao za njegovom rukom tražeći sjenku crvenog Marsa. Po povratku usne su mi bile bolne i ispucane od njegovih poljubaca, a koža vruća od želje da se omotam u tople pokrivače pod kojima će me njegove ruke tražiti do jutra. Govorio mi je lascivnosti strastvenim glasom dok smo ispijali crno mirisno vino i smijali se grlenim smijehom uvaljani u jastuke i ogrnuti plahtama jer je već bilo hladno, a radijatori tek mlaki. Poslije mi je tepao nježno i umirujuće dok se ne bih polako uljuljkala u san. Tada sam osjećala neku tajanstvenu sjetu, neku želju da zaklopim oči i predem ko mačka u njegovom naručju, da tako zaspim i više se nikad ne probudim.
Kroz odškrinute prozore uvlačile su se neprimjetno koprene maglice, ponekad mi se činilo da vidim njihov trag uz podnožje kreveta, a muzika je bila sve tiša, tiha do nečujnosti.Jedno sam jutro razmaknula zavjese i bacila pogled kroz prozor, grane su bile gole, ulice vlažne i puste, kroz maglu moj je pogled zastao na nekom zaboravljenom odsjaju prekoputa, a čvrste su me ruke obujmile s leđa. Dah mu je još uvijek bio topao, ali u riječima nije bilo više strasti, samo mir i neka svilena nježnost. Znao je da odlazim i da se više neću vratiti, ali kao da je to i očekivao. Miris zelenog čaja posljednji je otisak u mom sjećanju, nakon toga nema više ništa.
Besmislenost i kraj? Tako sam mislila u početku, ali s prvim otapanjem leda probudila se uspavana čežnja i tek tada sam shvatila kakav mi je dar poklonjen tih posljednjih jesenskih dana.
Post je objavljen 03.03.2005. u 00:15 sati.