Ožujak sam uvijek osjećala kao početak proljeća, a danas, uz zagrebačkih - 15 imam dojam da smo upali u neku zimu kojoj nema kraja. Vjerojatno ću za njom i zažaliti kad me ugrije srpanjsih +40, ali sada samo želim proljeće.
Shodno temperaturama zraka i ja sam se nekako ohladila od virtuale, vjerujem privremeno.
Dosegla sam neku točku zasićenja i ne mogu se pomaknuti. No, ovo je ipak prije svega moj kutak i ma kako to sebično zvučalo, pišem za sebe, nekad mi je fora da me čitate, a nekad bih rado da me ne čitate. Pa pomišljam o umirovljenju. Možda je zreo trenutak da vaša Cyber ode u penziju. Pročitam tu i tamo neke drage blogere, ali to su uglavnom ljudi koje i nevirtualno znam. Ima i vas koje ne znam, ali se osjećam ko da vas znam. :-)
Poštu provjeravam rijetko jer mi je sandučić zatrpan spamom i cirkuralnim pismima koja me samo razljute pa izbjegavam radnje koje me ljute. Uskoro ću možda otvoriti novu adresu i poslati vam na mail koja je to, jer je ovaj mail postao gotovo neupotrebljiv. Velika je greška javno objaviti adresu, programi za slanje spama tako su me lako našli i sad mi šalju ponude za neke velike novce, unosne poslove ili mi samo u privitku pošalju virus ili dva. Prava sitnica.
Puno se toga dogodilo u zadnje vrijeme. Uglavnom sve divne stvari.
Neke su me spoznaje razveselile.
Neke opteretile.
Neka sam povjerenja izgubila a neka stekla.
Nije mi žao, stojim iza svake svoje odluke.
Jeste li i vi osjetili zasićenje? Ako da, što ste poduzeli?
Spavali polarni zimski san i na proljeće se probudili, čili, veseli, nasmijani, nezasićeni i - nezasitni?
Post je objavljen 01.03.2005. u 06:22 sati.