Zamislite maketu. Maleni okrugli stolići, a oko njih figurice ljudi koji stoje. Nisu odjevene, nemaju lica ni kosu. Ne razlikuju se čak ni po boji. Sve su sive. Različiti su im jedino položaji ruku, ali većinom su to ruke savijene u laktu, ispruženih dlanova. Iako je to samo maketa, možete si umisliti da čujete žamor, koji prelazi u buku, u tisuću rečenica koje se sudaraju, upućenih i istog trenutka otpravljenih u zaborav. Rečenice bez smisla. Sviđa mi se ova pjesma. Vruće je ovdje. Moram na wc. To je on. Jesi li dobro? Koliko je sati? Živili!
Pogled na mobitel. Bezbroj pogleda u prazno. Pogled prema vratima. Pogled prema njemu. Pogled koji pokušavaš izbjeći. Pogledi se sudaraju. Kao i riječi.
A figurice? Nijeme. Razmještene u prostoru. Ne po planu već kako koja dođe u ruku. Nestabilne, ruše se dodirom prsta. Znate li za onaj bijes i nemoć koji se javljaju kada nešto pokušavate staviti da stoji, a ono se ruši prije nego što je i počelo stajati?
Ne poput kule od karata, jer ona ipak neko vrijeme iako nedovršena stoji, već nešto što još više frustrira. Baš kao figurica od plastike koja pri dnu ima nekakvu malenu deformaciju- višak plastike, izbočinu, neravninu, pa se ruši.. i ruši.
'' Ne vidiš osobe i stvari onakvima kakve jesu, već takvima kakav si ti.'' Ja vidim maketu.
Post je objavljen 27.02.2005. u 20:56 sati.