U nekom gradu bila dva samostana: jedan vrlo bogat, drugi posve siromasan. Jednoga dan jedan siromasni monah dode u samostan bogatih da pozdravi svoga prijatelja koji bijase tamo. “Neko se vrijeme necemo vidati, prijatelju”, rece siromasni monah. «Odlucio sam poci na dugo hodocasnicko putovanje, na obilazak stotinu najvecih samostana: prati me svojom molitvom, jer prijeci mi je mnoge planine i tolike opasne rijeke.»«Sto nosis sa sobom na tako dugacak i opasan put?» upita bogati monah.«Samo casu za vodu i zdjelu za rizu», nasmijesi se siromasni monah.Onaj drugi veoma se zacudi i strogo ga pogleda: «Ti sve odvise pojednostavljujes, dragi moj! Ne bi smio biti tako lakomislen i nepripravan. Ja se takoder spremam na hodocasce u stotinu samostana, ali necu krenuti dok ne budem siguran da imam sa sobom sve sto mi treba».Godinu dana kasnije siromasni monah vrati se kuci i pode u posjet svome prijatelju u bogatom samostanu, da mu ispripovjedi bogato duhovno iskustvo koje je stekao na hodocascu.Bogati monah mu s nelagodom prizna: «Nazalost, ja jos nisam uspio privesti kraju svoje pripreme».