Ah, divnih li snova..noćas me samo pohodiše otisci prethodne večeri,vikend čavrljanja i mirisi proljetnog cvijeća,toplina tijela bijaše vladar na mekom jastuku,a tika-taka zvuk samo nepriznati odjek neke daleke, nepoznate civilizacije.
Ali što se mora,mora se..izvukla sam se nekako iz te topline,kvrcnula dosadnu budilicu,čini mi se – jutros je i nekako svjetlije,idu dani na dulje,baš fino..i protegnem noge tih par koraka do prozora,taman zjevnem kad mi zaprepaštenje napravi državni udar na moje relativno stabilno stanje..razmaknem zavjese i udarim nosom o staklo da sam sve zvijezde danice vidjela odjednom..vani ni više ni manje – snježna mećava.Ma, ljudi moji, kažem vam – prava snježna mećava. Ubacim u petu brzinu i jurnem niz par stepenica,zaljepim nos na drugi prozor.. stvarno, i sa ove strane isto..na cesti bljuzga, a snijeg vije li vije.. vidim i neke spodobe kako gaze po nepostojećem nogostupu, ludi ljudi, valjda krenuli na posao u ovo jutro što se proljetnim trebalo zvati..
Ma ne,ne pada mi na pamet gaziti snijeg dok mi erika cvjeta u vrtu..udišem sad miris kave, dimim prvu jutarnju cigaretu i mislim si kako bi dobro došla neka virozica kao izgovor za povratak u ono blaženo stanje snova..ali nikako gripa, neeee, to nikako, samo molim jednu malu zgodnu virozu bez visoke temperature, malo začepljen nos bio bi sasvim dovoljan razlog da se ne pridružim onima vani što bauljaju tražeći put na posao, izgubljeni u prostoru i vremenu jednog užasno dosadnog i napornog ponedjeljka.
Idem misliti, možda mi nešto padne na pamet.
Post je objavljen 21.02.2005. u 08:21 sati.