Ludnica oko Valentinova je trajala cijeli tjedan. Došlo mi se razboljeti ili tražiti godišnji da se odmorim od histeričnih kupaca koji su došli pokupovati poklone za svoje žene, ljubavnice, djevojke, muževe, dečke, ljubavnike… Ispalila sam na ganglije! Nastala je prava histerija, a što je najgore, od prodavača očekuju da su proroci, ili u najmanju ruku vidovnjaci. Najbolje mi je kad mi ulete nepoznate face, pola sata se vrzmaju po butiku, izaberu majicu ili donje rublje za najmilije pa me pitaju:
- Što mislite, hoće li joj/mu se ovo svidjeti? Hoće li to dobro stajati na njegovu visinu?
Totalno spižđena od umotavanja, premotavanja i zamotavanja njihovih poklona, dođe mi reći:
- Mlada damo, zaista nisam spavala s vašim tipom da znam hoće li mu jaja stati u te bokse.
Ili:
- Mladiću, zaista nisam vašu dragu dirkala za stražnicu, a još manje za cice pa ne znam hoće li joj biti malen grudnjak i sliperice. Ne, čak ni odoka ne mogu pogoditi, a moje cice ne smijete dotaknuti.
Ovaj svijet je stvarno popizdio sto na sto. Ma, hajde pošteno, tko je znao za tamo nekog Svetog Valentina prije petnaest godina i za Dan zaljubljenih? Nitko živi. Znalo se za Tita-Partiju, Dan mladosti, Dan Žena, Prvi maja, Dan armije, Dan republike, a Mali Hrvati su još znali i za Božić i Uskrs. Ali za Svetoga Valentina bome nitko. Ali, zato danas za njega znaju svi. I pred taj «najzaljubljeniji» datum svih uhvati šoping manija. Jer kao taj dan treba poharačiti sve trgovine po gradu i potrošiti čitavo malo bogatstvo. I što skuplji poklon svojoj ljubavi kupite, to je više volite. Jer, po celofanu i onome u njemu se mjeri ljubav prema voljenoj osobi. Ma, možeš mislit.
Sve to je još jedna velika izmišljotina «trulog» kapitalizma, i kako od bogatih, a bome i onih najsiromašnijih izmust još love. A mi smo sve to fino popušili. I to, naravno, u finom, crvenom na srca celofanu. Vlasnici parfumerija, cvjećara i butika zadovoljno trljaju ruke, normalne ljude boli glava od toga što su se uhvatili za džep, a nas trgovce skoro da će smjestiti na Uglljan od glupih pitanja i smišljanja uljudnih odgovora i pregovora oko eventualne zamjene ako se dotičnome/dotičnom poklon ne svidi.
A jebo ti onda sve to ako voljenoj osobi ne možeš pogoditi što ćeš joj pokloniti. U tom slučaju, to samo govori koliko osobu s kojom si ne poznaješ. I nije mi jasno kako se posljednjih godina svi nešto za taj dan drže za rukice, guguću si, idu ne večrice… Jer nikad nema toliko ljubavi kao taj dan. A ljubav nije da se slavi samo taj jedan dan u godini. Jer, što ti netko ima taj dan iskazivati ljubav ako to ne radi tijekom cijele godine. I što te ima voditi za ručicu samo tad ako to ne radi inače. Tako da se iskazivanje ljubavi na Valetinovo pretvorilo ne u praznikl ljubavi, nego u iščekivanje što će tko dobiti i pokloniti, pretvorilo se u tešku komercijalu.
Nazvala bih to nekako prostitucijom ljubavi, ali očito ću biti krivo shvaćena. Čini mi se nekako da na taj dan malo ljudi uopće razmišljaju o ljubavi kao takvoj, već o tome koliko je netko s kim su spreman potrošiti na njih ili obrnuto. O pravoj, iskrenoj i istinskoj ljubavi, čini mi se, tog dana razmišljaju samo oni koji je u tom trenutku nemaju, oni koji su solo. Oni se nekako na taj «sveti dan» povuku u sebe, među svoja četiri zida i jedini razmišljaju kako nemaju ono što imaju drugi. I ukurčeni, tužni i sjetni zavide onima koji negdje vani slave… Slave što?
Ljubav je nešto što se slavi svaki dan. I iskreni osmjeh, topli pogled i sitnica kojom uveseliš svog partnera ili on tebe je blagdan ljubavi. Zaspati s nekim zagrljen i probuditi se u njegovu zagrljaju je i te kako slavlje ljubavi. Kao i kad se dvije osobe bez prevelikog filozofiranja i prevelikih riječi razumije. Biti na istoj valnoj duljini s nekim, znati sve njegove mane i vrline, poštivati te mane, to je isto ljubav i praznik ljubavi. Tijekom seksa misliti kako udovoljiti partneru, a ne biti sebičan, isto je praznik ljubavi.
U biti, praznik ljubavi je gomila sitnica koje spojene u jednu cjelinu čine zajedništvo dvoje ljudi. A to je ono kad te ne smeta što baca čarape na sve strane po sobi, kad ti je simpatično to što nesavršeno savršen, kad ti se netko sviđa i kad je neraspoložen…
Na Valetinovo, danu ljubavi, zapravo, o ljubavi najviše razmišljaju oni koji soliraju. Apsurdno, ali istinito. Jedino oni razmišljaju o tome što bi htjeli imati ili ono što su propustili. I jedino oni istinski pate i proživljavaju ljubav koju nemaju. Možda upravo zato što je nemaju istinski cijene tu neimaštinu nečega tako vrijednog što oni koji imaju i ne znaju koliko treba cijeniti to što imaju.
Uostalom, što je danas «prava» ljubav? Privid ili čisto navika da si s nekim, eto, čisto da nisi sam.
Prava, istinska ljubav je i kad poštuješ prijatelje, kad ih imaš – one prave za koje bi sve napravio, kao i oni za tebe. Ljubav je i ona koju osjećaš prema roditeljima… A zaljubljenost? Zaljubljenost je prolazna stvar i u osobu s kojom si možeš se tisuću puta zaljubiti i odljubiti. Zato ljubav treba razlikovati od zaljubljenosti. Ratlika je u tome što je ljubav postojanija, trajnija i neki viši stupanj od te prve faze zaljubljenosti. Ali ne da mi se više filozofirati o tome jer sama sebi idem na živce. Koji klinac se uopće zamaram oko nečega što mi je nedostižno.
Valentinovo ću provesti igrajući igrice za kompjuterom, jer mi se povraća više od sladunjavih filmova kojim me filaju domaće televizije. To su samo bajke koje puše emotivci, pa i ja. Onda te još dodatno sjebu da se osjećaš još usamljenije nego i što misliš da jesi. Dođe mi nabaviti psa ili mačku, čisto da me netko zavoli, da mogu i ja reći da mi se netko raduje. Ali kad bolje promislim, meni su i ribice pokrepale jer sam ih zaboravila nahraniti. Nekim ljudima jednostavno nije suđeno, meni bi i tamagoći krepao. Zato sam odlučila biti malo zaljubljena u samu sebe i napokon početi misliti o sebi. Počet ću se više cijeniti i poštovati, brinuti se za sebe, a manje za druge. Jer odlučiti voljeti sebe je isto razlog za proslaviti dan zaljubljenih.
Post je objavljen 14.02.2005. u 23:39 sati.