A što da se kaže pred presudnu utakmicu kad će se cijela infrastruktura Lijepe naše zaustaviti? Dobro, ne baš cijela, hitni slučajevi u bolnicama, operacije koje ne mogu čekati, mislim da će kirurzi operirati sa slušalicama na ušima i mobitelom omotanim zaštitnom folijom, da se ne propusti niti jedan važan trenutak igre koja znači život ili smrt.
Možda pretjerujem, hoće to malo kod mene, ali sve sa dubokim razlogom, jer svaki duboki razlog ima i duboku pozadinu. Volim pogledati utakmicu i naravno da srcem navijam za obezvrijeđenu i poniženu Lijepu našu, ali isto tako vidim što se događa iza zidova arene gdje se netko bori za trenutak kada će svi palčevi biti u zraku, a neće biti spušteni dolje.
Na društvenim mrežama podijeljene grupe, dok jedni gorljivo ističu svoju ljubav prema vatrenima, čisto domoljubno, drugi to koriste za tiho paradiranje nacionalizma, jer ne možeš biti navijač, domoljub, ako nisi bar malo nacionalist.
E, pa, ja sam navijačica, volim svoje, ali ne želim da me se trpa u koš sa nekim kvazi neonacionalistima koji će rukom na srcu pjevati himnu, a ispod bijele košulje poput mutiranog supermena nositi crnu majicu sa slavnim velikim slovom U.
Nisam spomenula treću grupu na društvenim mrežama koja ne paradira i čisto u tišini ističe pravu istinu koja baš nekima ne leži u trenucima prije početka svih početaka, prije dana D kada će svi biti totalno u kolektivnom transu ne razmišljajući hoće li poslije imati za kruh, jer igra je umjesto kruha ponuđena, a hoće li imati za režije, jer neke karte za Rusiju su koštale pravo bogatstvo, krediti su podignuti da bi se uživalo u budućim trenucima slave.
Prava istina je transparentna, vrišti do neba i natrag, da se trebamo probuditi iz kolektivne hipnoze, progledati i pogledati istini u oči i bar se zapitati, može li bilo koji predsjednik, bilo koja stranka, učiniti bilo što, da se zaustavi egzodus Hrvata, da se ljudima da poštovanje i dohoci povećaju na jedan pristojan nivo, a ne se zavlačiti u svlačionice i grliti znojne igrače, u smislu “neka vas moj zagrljaj blagoslovi, drugo vam ne mogu ponuditi“.
Budimo realni: nismo na nivou nekih zapadnih zemalja i nismo toliko pametni i produhovljeni, da bismo mogli učiniti nešto više, bar na one koji sjede u vladi mislim.
Zašto nismo? Pa jer još uvijek primitivizam i netolerancija živi u glavama vladajućih, a kako vlada vuče konce, tako maleni igraju.
Ukradene milijarde nitko ne može vratiti. Zadužili su nas još nekoliko generacija iza mene i jedini način, da ljudima malo zamažemo oči je dati im igara, jer kruha više nema. Kontejneri se redovito pregledavaju, ljudi bukvalno nemaju za preživjeti, dok neki kupuju karte za svjetsko prvenstvo o cijeni novog automobila. Kad bi im se reklo, da pogledaju stvarno stanje oko sebe, odgovorili bi: "meni dobro, briga me, siromasi su sami krivi što nemaju."
I tako se vrtimo u krug, arena je krug, igrači u areni se igraju pred narodom i carem, a što ako izgube?
Silni novci uloženi u te rituale zadovoljstva bit će bačeni u vjetar, igrači će biti anatemizirani i posuti kletvama vjernika koji su od svega napravili kult, poteći će suze pokajnice, umjesto suza radosnica i sve će zamrijeti u trenutku, umjesto da sve prihvatimo sa zahvalnošću čak i možebitni poraz, jer nema perfekcije kad je ljudski rod u pitanju, mi ćemo se pretvoriti u jednu tužnu pogrebnu povorku.
Dečki se trude i dogurali su hrabro do polufinala. Ne pravim fetiš oko toga i bit ću presretna, ako dođu do vrh, srcem sam uz njih, ali gledam i dalje, puno dalje iza svega.
Neće biti ni kraj svijeta ako izgubimo, ali ni rađanje novog ako pobijedimo. Stvarnost će nas i dalje čekati raširenih ruku sa željom da promijenimo nešto, ako išta možemo promijeniti.
Post je objavljen 06.04.2020. u 17:52 sati.