Pregled posta

Prva utakmica

Na stanici nas je u međuvremenu bar 50-ak. Pjesma i navijanje ne prestaju. Jako puno ih je iz Melburna, Australije. Čak i jedan Brođanin, koji kada je skužio Braneta i mene sa šalovima Marsonije, odmah nas je zagrlio i počeo iz sveg glasa urlati bećarce. Ovu viška kartu prodajemo za 100 dolara nekom liku koji ne zna beknuti jednu riječ na našem, ali zato ima majicu s natpisom "NDH club New York". E svašta. Još je par sati do tekme, polako krećemo prema platou na kojem su busevi za stadion. 50-ak nas smo se poredali na stepenicama kao da smo na tribinama, digli šalove, zastave i zapjevali himnu. Japanci su takvu jednu scenu jedva dočekali. Sa svih strana su dotrčale i TV ekipe i normalni prolaznici da snime ili uslikaju tu scenu. Busevi su podijeljeni, sa jedne strane stanice voze do dijela stadiona predviđenog za hrvatske navijače, dok skroz sa drugog dijela stanice voze valjda ravno do tribine za meksičke navijače. Još prije prilaza busevima, provjeravaju se karte za stadion, da se provjeri da li imamo karte za odgovarajuću tribinu. U busu je totalni urnebes. Krcato je da nestane ni muha više, ali svi su ludi, svi skaču i pjevaju. Pa čak i Japanci u hrvatskim dresovima. Izbacili su nas u blizini stadiona, kraj kojeg protječe potok niz ozidani kanal. Osim dekoracijske funkcije, izgleda da služi i tome da razdvoji sjevernu i južnu tribinu tj. navijačke skupine. Iako u kontekstu nas i Meksikanaca, za tako šta nema ni najmanje potrebe. Ali valjda zlu ne trebalo. S druge strane potoka se čuju bubnjevi i vide se rijeke Meksikanaca koji prilaze stadionu. Ovako na prvu, ima ih jedno 30 puta više nego nas. Bar. Ali valjda je to i ok, s obzirom na veličinu Meksika i Hrvatske, s obzirom na veličinu Zagreba i jednog Mexico Citya sa svojih manje više 20 milijuna stanovnika.

Na putu prema kapijama stadiona, zaustavlja nas jedan stariji bračni par. Ljubazno nam pokazuju karte i pitaju nas da li su na dobroj strani stadiona. Gospodin je ambasador Bosne i Hercegovine u Japanu i dobili su dvije karte da dođu na utakmicu. Zapričašmo se tako s njima, kakav je život u Japanu, kako su Japanci divan narod, kako imaju kuću u Makarskoj, te ako znaš engleski u Japanu, ne treba ti ni diploma da dobiješ dobar posao i to plaćen 300,000 Yena (oko 3,000 Eura). A kako je svijet mali, ispalo je da su ambasador i otac od mojih prijatelja, trojice braće iz Sarajeva, išli zajedno u školu. Na kraju su nam još dali i svoj telefon, pa kad stignemo u Tokyo, da se i javimo. I obavezno u slučaju ako nemamo gdje spavati. Eto, šta čovjek više da traži od ovog dana. Prolazimo prvi red gdje se samo pregledavaju karte, pa dio gdje te prepipavaju i prelaze onim detektorima preko tijela, pa još jedan red gdje ti ponište kartu. Iako su nas upozoravali da će se strogo kontrolirati vlasništvo karata, nitko živ nas nije pitao za putovnicu ili bilo kakav dokument koji bi potvrdio naša imena na karti. Što je i logično, jer bi takvom kontrolom trebalo krenuti 10 dana prije utakmice na stadion. U krugu stadiona hrpa Japanaca drži ogromnu kockastu zastavu ispisanu i na hrvatskom i na japanskom, kraj koje se u redovima čeka da se svi uslikaju. Penjemo se stepenicama, ali nikada stići do vrha, budući da nas svako malo Japanci zaustavljaju da se svi zajedno slikamo. Kada smo napokon došli do tribina, sve nas je obuzeo nekakav čudan adrenalin, da smo odmah počeli navijati iako su tribine skoro pa prazne i ima još više od sat vremena do početka utakmice. Stadion je ogroman, prelijep, samo što ima atletsku stazu pa ti treba dalekozor da vidiš šta se na terenu događa. Još smo mi direktno iza gola, najudaljeniji od terena, tako da nama treba dodatno teleskop.

Japanci u kockastim dresovima ne prestaju prilaziti i svaki put ponizno pitati, da li bi bilo ok da sjednu pored nas i slikaju se s nama. Pa gdje nečeš voljeti ovaj narod? Kako se stadion puni, naših bi moglo biti oko 200 sve skupa, ali ne ostavljamo dojam da nas je toliko budući da smo razbacani po svim tribinama. Jedino u ovom našem bloku se skupila manje više ekipa koja je i sinoć pila u parku. Prvi redovi zjape prazni, tako da smo se nas 50 sjatili dole, da budemo na jednom mjestu i da možemo na ogradu okačiti transparente i zastave. Redari su primjetili da tu nešto nije po pravilima, malo su se uskomešali kao da bi nam nešto rekli, ali kako smo mi već počeli pjevati, tako su odlučili da nas ne prekidaju. Kroz ekipu se vrlo brzo pročula vijest, kako su neke naše deportirali nazad za Hrvatsku. Navodno je trebala doći grupa BBB-a od kojih je većina na crnoj listi i ne smije ni ući u Japan. Pa kako su sletjeli, tako su prvim avionom vraćeni nazad. No ipak je njih nekoliko valjda uspjelo ostati u Japanu. I stvarno nije prošlo dugo, stiže njih desetak u tamno-plavim majicama na kojima je ispred logo od Večernjeg lista, a na leđima stoji Bad Blue Boys. Redom ćelavi, baš i ne ostavljaju pretjerano pitom dojam.

"Opa, vidi njih, imaju čak i sponzora", počelo se šuškati među ekipom.
Odmah su se pribili uz ogradu i počeli vješati svoje transparente preko već postavljenih zastava i transparenata. Čoša ih samo promatra ispod oka. Mi pjevamo jedno, oni stoje 2-3 metra od nas i pjevaju svoj repertoar. Ostatak ekipe se pogledava i prevrču očima. To su navijači iz svih dijelova Hrvatske, ima tu i ponešto Armade, Torcide, Ultrasa, Kohorte, ali svi se drže zajedno. Jedino Boysi, nisu pošteno ni stigli, a već su počeli svima poprilično ići na kurac sa svojom izoliranošću i posebnošću. Netko još pokušava ublažiti situaciju i govori da su Boysi sa strane, jer ne smiju divljati, budući da ih se drži pod nadzorom. Mi ostali samo ironično klimamo glavama. Uglavnom imamo odjednom tri frakcije koje navijaju za Hrvatsku. Nas 50-ak pjeva hit-listu svega i svačega, onda je tu grupa Boysa koji imaju svoju top-listu i na kraju tu su još i Japanci u hrvatskim dresovima koji kada mi navijamo "Hrvatska", oni navijaju "Kruacia". Presmiješno. Totalni sataraš. Odnekud se kod nas stvorila ona velika kockasta zastava, igrači izlaze na teren, iznose se zastave Hrvatske i Meksika. Svi gore od nestrpljivosti. Kreće himna i ovu kockastu zastavu razmotavamo nama iznad glava, tako da ne vidimo ništa šta se na terenu događa. Ali zato na miru možemo studirati tko se sve potpisao na zastavu. Ima tu svega; Caffe bar Tomislav, Orahovica, Ajmo Hrvatska!, imena osoba, kvartova, dosta toga i na japanskom, cijela zastava je išarana i ispisana. Kako je himna završila, tako su svi jedva dočekali da uklone zastavu i oslobode sebi pogled na teren.



Utakmica je počela i tako je počelo iz sveg glasa neprestano navijanje. Prvo poluvrijeme protječe 0:0. Mi nismo prestajali da pjevamo i navijamo. Ubjeđeni smo kako pružamo glasnu podršku u stadionu koji prima 40,000 ljudi, realno mislim da se nas 50 nije ni par redova dalje čulo. U poluvremenu se polovica navijača naglo preobrazila u vrhunske trenere. Sa svih strana stižu žustri prijedlozi šta i kako. Ovoga izbaciti, onoga uvesti, povuci lijevog bočnog u sredinu, iz napada u obranu, iz obrane na gol, sa tribine u napad... Meni to sve kud nema smisla, tud još nemam više glasa da bilo šta kažem, čak i kad bih imao potrebu za tim. Kako su nas redari vidjeli da smo svi po cigaru zapalili, odmah su nas došli upozoravati da je pušenje u stadionu strogo zabranjeno. Svako malo nas zamoljavaju da ugasimo cigarete i svako malo ekipa pali jednu za drugom. I onda se događa nešto nevjerojatno. Taman kada su se ponovo pojavili i mislimo sada će nas istjerati van, oni donose male pepeljare i zamoljavaju nas da ne bacamo opuške po tribinama, nego da gasimo u pepeljare!

Počinje drugo poluvrijeme i očekivanja su velika. Ipak smo ovdje kao treći sa prošlog svjetskog prvenstva. Hrvatska ne igra ni blizu tim očekivanjima, osim što je uvijek gušt gledati kako Prosinečki prodaje svoje minijature svima oko sebe. Sredina drugog poluvremena, lopta dolijeće u naših 16 metara, napadač Meksika se u punom zaletu zabija u nogu od Živkovića, koji je sigurno imao časne namjere kada je tu istu nogu zakucao Meksikancu u prepone. No, gle, sudac nije prepoznao dobronamjernost udaranja meksičkih nogu umjesto lopte, te je Meksiku dosudio penal, a Živkovića nagradio crvenim kartonom. Svi doživljavamo gol iz penala kao ogroman šok. Jedan Ultras iz Vinkovaca se ne predaje, nego tek sada forsira navijanje. U početku ga još i pratimo, ali što se utakmica bliži kraju, to i mi sve više kao hipnotizirani samo buljimo u teren, svjesni da će ovo završiti porazom. Utakmica je gotova, a mi kao pokisli i silovani onim što smo gledali. Svi sjedimo sjebani i svatko je u svom filmu. Osim onih par trenera koji i dalje razglabaju koga je trebalo na lijevi, a koga na desni bok staviti. Stadion je već prazan, jedino još mi sjedimo i buljimo u teren. Oni redari što su nam donijeli pepeljare, suosjećaju s nama i ne žele nas dodatno tjerati, nego nas ostavljaju da proživljavamo naše razočaranje. Ali budući da su bili totalno drugačija dimenzija redara koje smo u životu doživjeli, ne želimo ni mi njima više biti na teret, nego kupimo prnje i odlazimo podvijenih repova sa stadiona.

Idemo prema busevima, a svaki oblik komunikacije je teški napor. Nakon nekoliko sati urlanja i navijanja, toliko smo promukli da jedva uspijevamo procviliti koji ton. Čoša predlaže da se pobacamo u rijeku, što s obzirom na situaciju i ne bi toliko loše bilo. On stvarno odlazi do ruba kanala, izuva patike i uranja noge u potok. Još je dodatno legao i gušta tako izvaljen na betonu, dok mu ostatak ekipe plješče. U jednom trenutku dotrčava TV ekipa, redari i nekakvi ljudi u prslucima Crvenog križa. Putem megafona ga zamoljavaju da ne čini to i da se odmakne od rijeke. Sad ne znam jel se boje za njegovu sigurnost ili za sigurnost potoka. Čovjek je samo pri temperaturi od + 30 legao kraj potoka i umočio noge u plićak. S druge strane kanala čuje se pjesma, trube, bubnjevi. Meksiko slavi. Nama ne daju ni blizu potoka. Odlazimo do busa i počinje opet pjesma. Ipak smo ovdje da se zezamo, a ne da plačemo što se nekome baš i nije trčalo danas i što je neko očigledno došao pun sebe, misleći da će se ova utakmica sama od sebe dobiti samo zato što smo na prošlom prvenstvu bili treći. Čoša se u busu pretvara u pravi cirkus. Zabio je glavu kroz otvor na prozoru i mekeće sa već ionako izgubljenim glasom, dovikuje policajcima koji stoje kao prometnici uz cestu da su svi na baterije i glumi robota po autobusu. Mi se raspadamo od smijeha, a Japanci koji su se u početku bojažljivo smijuljili misleći kako je ovaj huligan ili već sam po sebi opasan, sada isto umiru od smijeha. Čak su se svi okrenuli prema njemu kao da traže još, a Čoši nije trebalo dvaput reći.

Stigavši na stanicu, pokušavamo biti flegme, kao da nas nije nešto pretjerano briga, ali ne ide. Pored sve zajebancije, svi su u dubini duše sjebani ko foke. Mi se još tješimo, da nismo došli direktno avionom samo radi tekme, jer bi se sada vjerojatno pojeli od muke. Ovako smo makar proživjeli i druge stvari. Ostali su otišli bauljati gradom u potrazi za hranom, a nas pet smo odlučili ne večerati, nego tu lovu investirati u telefonsku karticu da se malo javimo našima kući. Skupili smo svaki po otprilike 500-600 Yena (5-6 Eura) i nabavili karticu na kojoj ima svakome po 15-20 minuta razgovora. Na kartici je jedno 550 brojeva, koje treba prije pozivnog broja utipkati. Malo je reći da smo 20 puta pokušavali prvo sve te brojeve bez greške utipkati. Prvo bi sami probali, pa bi se sjebali, pa opet iznova. Pa bi onda jedan čitao brojeve, a drugi tipkao i onda bi na kraju zajebali pozivni broj. Nakon što bi po tko zna koji put nanovo sve te brojeve tipkali i samim čudom sve točno odradili, linija je bila zauzeta. Mislim da već sigurno sat vremena stojimo ispred ove govornice. Nailazi i jedan čovjek iz HNS-a, toliko ga je utakmica ubila u pojam, da je čak sjebaniji od nas koji nismo jeli ne pamtim kada zadnji put i još se ovdje sat vremena drkamo sa ovom nenormalnom karticom. I sam kaže da su svi toliko bili samouvjereni i sigurni, kako smo mi sada sami vrh svjetskog nogometa, da je ovaj poraz bio kao šakom u oko.

Nakon što nas gospodari sapunica prizemljiše sa jednim sočnim šamarom, mogli smo samo već unaprijed otpisati susret sa Italijom. Ali mislim da nam to nije toliki problem, koliki je ova jebena kartica na koju smo spržili lovu za večeru, a na kraju se nismo ni čuli sa svojima. Nabavili smo pive i sjeli na pločnik uz nekakav zidić. Osjećam divan osjećaj slobode, biti daleko od kuće i ne sjediti na za to predviđenim klupama ili u kafićima, nego sjediti na sred betona i spavati vani pod zvijezdama. Nitko ni riječi, samo promatramo silne ljude koji prolaze ispred nas. Povlačimo prstima po betonu i ne možemo se načuditi da na prstima nema nikakvih tragova prljavštine ili bar mrvicu prašine. Šta ti je Japan...

"Ma možda smo baš slučajno sjeli na komad betona kojeg svakih par sati iz nekog razloga čiste, peru i poliraju. Baš drže do ovog komada betona."
"Japanski sveti komad betona."
"I mi stoka sada nađemo sjesti baš tu, na njega."
Taman dolazi jedna grupa Japanaca ravno do nas.
"Sad će nas sigurno upozoriti da im sjedimo na svetom japanskom betonu."

Grupica je došla da se upozna s nama. Još prošle godine su osnovali klub "Croatia" u Japanu i totalni su obožavatelji Hrvatske. Njih par ima čak i svoje članske iskaznice, uredno sa adresom i potvrdom da je klub registriran. Nisu doduše nikada bili u Hrvatskoj, niti imaju kakve veze sa Hrvatskom, ali imaju majice, šalove, kape, privjeske na ključevima, čarape, naočale, kompletni su u crveno bijelim kockicama. Čak poslije prvenstva namjeravaju napokon posjetiti Hrvatsku i to ni manje ni više nego Imotski, jer je Zvonimir Boban od tamo?!



Mi smo... jebiga, mi smo... čini mi se da je netko dobacio „Super!“
„Krute mazo. Imotski.“
"Jel netko od vas ikada pomislio da tamo negdje u Japanu postoje ljudi koji nas vole bez obzira što nas nikada nisu doživjeli, bez obzira ko smo i kakvi smo?"
"Ja iskreno mislim da je sve ovo samo dio halucinacija, koje proizlaze iz gladi, a koja je postala sastavni dio našeg života zadnjih dana."
"Možda ovo nije ni bila grupica Japanaca koja voli Hrvatsku."
"Možda su nam ustvari prišli neki ljudi i rekli da ne sjedimo tako ko klošari na sred staze, ali eto mi smo si to preveli malo drugačije."
"Ja ne znam o kojim Japancima vi pričate, ja sam ubijeđen da je tu maloprije bilo 5 porcija graha, koje su na kraju tužne odskakutale niz ulicu, jer ne vide sebi neku perspektivu ovdje."
"Joj grah sada... Pa što ih ne zaustavismo?"
"Sigurno ih je onaj čučavac poslao."
"To ti je moderan WC, nije pasivan, nego vrbuje posjetitelje."

Krenuli smo prema našem proplanku i dok se pozdravljamo još s nekim ljudima na stanici, opet dolijeću oni divljaci na krosama od sinoć. Opet sa bijelim maramama zamotanim oko glava. Pritišću gas sve dok motori ne probijaju bubnjiće svima u krugu oko stanice. Ulijeću na okretište za buseve, propinju se na pločnik među prolaznike i svi im se uredno sklanjaju i nitko da bi se ni najmanje pobunio. Mi stojimo na rubu ceste i jedan od njih se zalijeće prema nama, zadnji tren skreće i prolazi tik pored nas. Mi i dalje stojimo kao da nas se to baš nije dojmilo. Pitamo Japance ko su ovi likovi i jedna cura govori kako su to navodno Yakuze, kao japanska mafija i zato se nitko ni ne usudi buniti pretjerano. Divljaju još par minuta i onda nestaju. Mi odlazimo polako ovom glavnom ulicom prema našoj livadi, kad eto ti ovih luđaka opet. Naprave krug do stanice i onda na povratku prolete opet na par centimetara od nas.

"Ja ne znam jel ovi nas kao provociraju ili je to normalno ovdje?"
"Pa ne znam jel normalno, ali mi se lagano rađa želja, da slučajno gurnem jednoga s tog motora slijedeći put kada budu imali namjeru da nas zatepu."
"Baš su naporni likovi i skroz mi kvare sliku ovog Japana."
"Slijedeći put ako nas novinari pitaju kako nam je, reći ću im da nismo baš skroz zadovoljni. Da postoji čak par Japanaca koji nas onako malkice ljute."
Sve naše stvari su u grmu kako smo ih i ostavili. Potrpali smo se u vreće kao po špagi jedan pored drugoga i zablejili u čisto zvijezdano nebo.
"Ah, kad bi naši u ovom hotelu s pet zvjezdica samo znali kako je nama dobro."
"Kud još jadni sigurno neće nočas oka sklopiti zbog tekme."
"Tolike pare izvališ za pet zvijezdica i onda na kraju ne možeš spavati."
"A vidi ovdje, ne pet, nego milijardu zvijezdica. I to džabe."
Topli vjetrić skroz lagano se šulja kroz krošnje drveća iza nas.
"E, a gdje je onaj Riba iz Zagreba, jel nije on trebao s nama?"
"Nemam pojma, nisam ga više vidio poslije utakmice."
"Sigurno negdje bleji u iste ove zvijezde kao i mi."
"Eto, skoro pa ko da je s nama. Osim ako je ispod mosta."

Opet nas sunce budi poprilično rano, ali kako nismo gledali kada imamo bus ili vlak do Tokya, možda bolje da odemo što prije do stanice. Ovaj put se nismo dotjerali u hotelu, nego smo iskoristili bocu vode za umivanje i za zube. Još sam ja dodatno oprao ruke kako bi čistim rukama isprao leće. Leće su sve, samo ne praktične za ovakav način života, budući da zahtijevaju visoki nivo higijene.
Raspitujemo se kako doći do Tokya i ispada da je super brzi vlak 10,000 Yena (100 Eura) i stiže tamo za 2 sata, dok je bus 5,250 Yena (55 Eura) i tamo je za nekih 5 sati. Nama se apsolutno nigdje ne žuri, a 50 Eura nam znači izuzetno puno. Čak i kada usporedim sa Rusijom, gdje smo navodno putovali u prosjeku 60 km na sat i na kraju nam je sve skupa trebalo oko 170 sati da prevalimo transsibirsku rutu. Onda je ovih 5 sati kao treptaj.


Post je objavljen 05.07.2018. u 10:29 sati.