Seminar je završio. Naučila sam koliko će moj put samopozapošljavanja biti težak. 19:59 je i spava mi se za poluditi. Subota je i ja se samo mislim kako ću ići spavati... Već nekoliko mjeseci mi je odlazak u krevet jedna od najdražih stvari. Prvo, zato što čitam knjige, a drugo, zato što zaspem nakon jedne pročitane stranice. Kindle me uljuljuška i smiri i naposljetku uspava. I to traje dok muž ne počne hrkati. Ili kćerkica. Ili oboje mamicu im njihovu.
Na seminaru sam upoznala nekoliko ljudi s kojima želim ostati u kontaktu. Primjerice, njemica Daniela koja me predzadnji dan seminara pozdravila sa "Kako si?" Da, na hrvatskom. Eto, neko ima interes učiti i dobardanski jezik. Na kraju smo se dogovorile da ćemo biti tandem - ona će mene učiti njemački, a ja nju hrvatski (jadna cura).
Tijekom jedne pauze za ručak, dok smo se iščuđivale sustavu narudžbe/naplaćivanja u grčkom restorančiću odnosno o različitim kulturama i mentalitetima, ispričala mi je kolegica Hrvatica priču o jednom azijskom restoranu. Pa kaže:
"Azijati su najgori! Moj muž je nešto radio za njih. Dogovoriš cijenu, daš im račun na kojeg pristanu i kad je sve gotovo - krenu se cjenkati. Njemci to barem rade unaprijed. 'Pa nisi ti baš toliko radio. Pa nije ti baš dugo trebalo.' I sve rade samo da smanje cijenu. A najbogatiji su! A kompletno bezosjećajni. Tamo im radnice plaču i peru suđe, nitko da riječ kaže, samo rade svoj posao i prolaze kao da ne vide. A jesi čula za onu priču kako u jednom restoranu, mislim da je bio vijetnamski, svi radnici normalno kroz godine umru, odu u penziju, a njihovi vijetnamci uvijek živi. Je li znaš što rade? Kad jedan umre, samo ga zamijene s nekim rođakom i ovaj nastavi raditi na njegovom mjestu i nikome ništa. Niti prijavljuju niti ništa. Pa gdje stave tijelo? Mora da ga negdje spale! Niti pokop, niti molitva, ništa. Samo ga šutnu, dođe drugi i idemo dalje. Dok ih nisu skužili. E onda su morali prestati."
A ja jedem i slušam tu priču o smradu tijela zanemarenih azijata i skupljam snagu za nastavak seminara.
U razredu već čeka predavač i pita: "Znate tko je meni bio najgori platiša? Koga sam morao najduže čekati? Crkvu. Uvijek neke izlike. Još nisam bio u ordinarijatu, evo hoću sutra." Pa ni sutra ni prekosutra.
Seminar je iza mene. Ispred mene je izrada poslovnog plana, puno puno komunikacije s različitim hrvatskim i njemačkim institucijama. Ali i još nešto... u srijedu mi počinje škola njemačkog. C1. Neki dan sam kupovala bilježnicu za školu (to je kod mene uvijek posebna ceremonija) i pitam na njemačkom koliko košta. To pitanje se uči na samom početku (A1 razina). I ja sam to tako super pitala da mi je odgovorio na engleskom. K vragu intelektualni mašklin i motika.
Post je objavljen 26.05.2018. u 19:59 sati.