Knjiga je o dva polubrata, Michelu i Bruni, koji potječu od iste majke koja ih je rano obojicu maknula od sebe i prepustila se slađim životnim užicima. Jednog u dom, drugog baki, razdvojeno su živjeli dok se nisu sreli slučajno u istoj srednjoj školi. Houellebecq nam, po svom običaju, vrlo isrcpno i detaljno opisuje njihove živote, sa posebnim naglascima na profesiju i na seks. Knjiga je vrlo zanimljiva, pitka.....
Btw, to je knjiga čije je scensko otjelovljenje bilo zabranjeno 2015. na našim Dubrovačkim ljetni igrama. Kud ćeš bolje reklame.
prvo poglavlje:
"Ova je knjiga nadasve priča o jednom čovjeku koji je veći dio života proveo u zapadnoj Europi, tijekom druge polovice XX stoljeća. Premda je uglavnom bio sam, povremeno je dolazio u dodir s drugim ljudima. Živio je u nesretnom i nemirnom vremenu. Zemlja u kojoj se rodio polako je ali neumoljivo propadala u gospodarsku kategoriju srednje siromašnih zemalja; često izloženi prijetnji siromaštva, pripadnici njegova naraštaja život su povrh toga proveli u samoći i ogorčenju. Osjećaji ljubavi, nježnosti i bratstva medu ljudima uvelike su nestali; njegovi su suvremenici u međusobnim odnosima najčešće pokazivali ravnodušnost, čak i okrutnost."
posljednja rečenica:
"Ova je knjiga posvećena čovjeku."
zanimjjivi citati:
"Ta je žena proživjela okrutno djetinjstvo radeći na farmi od sedme godine, okružena poludivljacima, alkoholičarima. Mladenačko joj je doba bilo prekratko da bi ga se mogla uistinu sjećati. Nakon muževe smrti radila je u tvornici istodobno podižući svoje četvero djece; usred zime, morala je u dvorište odlaziti po vodu za higijenske potrebe obitelji. S više od šezdeset godina, odskora umirovljena, pristala je ponovno se brinuti za malo dijete - sina svojeg sina. Ni njemu nije ničega nedostajalo - ni čiste odjeće, ni slasnih nedjeljnih ručkova, ni ljubavi. Sve je to u njegovom životu ona priskrbila. Svako istraživanje čovječanstva koje i najmanje teži iscrpnosti mora uzeti u obzir tu vrstu pojava. Takva su bića postojala kao povijesne činjenice. Ljudska bića koja su radila čitav život, koja su naporno radila, isključivo zbog odanosti i zbog ljubavi; koja su doslovno davala svoj život za druge u ime odanosti i ljubavi; koja unatoč tome nisu ni najmanje imala dojam da se žrtvuju; koja zapravo nisu ni pomišljala da žive drugačije nego tako da svoj život daju drugima u ime odanosti i ljubavi. U praksi, ta su ljudska bića bila uglavnom žene. "
"»Nikad nisam mogla smisliti feministice...«, nastavi Christiane upola brijega. »Te su gadure neprekidno pričale o pranju posuđa i podjeli kućanskih poslova; bile su doslovno opsjednute pranjem posuda. Katkad bi rekle koju riječ o kuhanju ili usisavanju; ali im je glavni predmet razgovora bio pranje posuđa. U nekoliko su godina uspjele frajere oko sebe pretvoriti u impotentne i čangrizave neurotičare. Od tog trena - i to sasvim sustavno - počele bi osjećati nostalgiju za muževnošću. Na kraju bi ostavile svojeg frajera, radi ševe s latin-matcho idiotima. Uvijek me zapanjivala privlačnost koju intelektualke osjećaju prema bitangama, sirovinama i idiotima. Ukratko, takve bi si priuštile dvojicu-trojicu, one osobito pohotne kojeg više, a onda bi se dale napumpati i posvetile se domaćem pekmezu po receptu iz Marie-Claire. Vidjela sam taj scenarij na djelu desetke puta.«
"U biti, pitao se Michel promatrajući kretanje sunca na zavjesama, čemu služe muškarci? Moguće je da je u ranijim epohama, kada su medvjedi bili brojni, muževnost odigrala posebnu i nezamjenjivu ulogu; no posljednjih stoljeća, muškarci očigledno više ne služe gotovo ničemu. Katkad dosadu liječe igrajući tenis, što je manje zlo; no katkad im se pak učini korisnim da stvaraju povijest, što se svodi na izazivanje revolucija i ratova. Osim što donose apsurdnu patnju, revolucije i ratovi uništavaju ono najbolje iz prošlosti, uvijek namećući potpuno brisanje kako bi se gradilo iznova. Kako se ne kreće pravilnim tokom progresivnog uspona, ljudska je evolucija kaotična, bez struktura, nepravilna i nasilna. Za sve su to (zbog svoje sklonosti riziku i igri, svoje groteskne taštine, svoje neodgovornosti, svojeg urođenog nasilništva) izravno i isključivo odgovorni muškarci. Svijet koji bi činile samo žene bio bi u svim pogledima neusporedivo bolji; polakše, ali pravilnije, bez nazadovanja i bez pogubnih preobrata, napredovao bi prema općem blagostanju."
"»Život mi nije bio sretan«, reče Annabelle. »Mislim da sam previše važnosti pridavala ljubavi. Olako sam se davala, muškarci su me odbacivali čim bi došli do svojeg cilja, i onda bih patila. Muškarci ne vode ljubav zato što su zaljubljeni, nego zato što su uzbuđeni; godine su mi trebale da shvatim tu banalnu očevidnost. Svi su oko mene tako živjeli, kretala sam se u oslobođenom svijetu; ali nije mi pružalo nimalo užitka izazivati ni zavoditi. Seks mi se na kraju čak zgadio; postao mi je nepodnošljiv njihov pobjednički osmijeh u trenu kada bih skidala haljinu, njihov kretenski izgled dok bi svršavali, a naročito njihova neotesanost nakon obavljenog čina. Bili su jadni mlitavi i pretenciozni. Na kraju je uvijek mučno kad te promatraju kao zamjenjivu stoku - premda su me smatrali dobrim komadom, jer sam bila estetski besprijekorna, i jer su bili ponosni kad bi me izveli u restoran."
"Djeca su prisiljena trpjeti svijet koji su im odrasli stvorili, nastoje mu se prilagoditi kako najbolje znaj; kasnije ga u pravilu reproduciraju."
primjer kako MH voli ulaziti vrlo detaljno i nadasve stručno u neke sasvim nebitna detalje priče:
" Obilježje je dvokrilaca njihova opremljenost samo jednim parom opnastih krila posađenih na drugi prsten toraksa, parom ticala za ravnotežu (kojima se koriste pri letu), posađenih na treći prsten toraksa, i usnih organa za ubadanje ili sisanje."
Post je objavljen 21.05.2018. u 13:19 sati.