Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/maithreya

Marketing

Tko je to planinar?

Budući da me zanima sve u svezi planinarenja koje smatram načinom života, sretan sam kad čitam postove drugih blogera-planinara, ali i bilo kakve tekstove koji se tiču planinarskih pohoda, ruta i avantura u planini. Inspiriran sam takvim tekstovima pa ih zato i sam uporno pišem. No, česti izleti u planine i pisani izvještaji koji ih moraju pratiti ostavljaju malo vremena za teoretsko promišljanje o filozofiji planinarenja i samom planinarenju. To je, naravno, velika šteta budući da ću svoj život provesti teoretizirajući kada već to vrijeme neće biti iskorišteno za poučavanje drugih.


Postoji mnogo knjiga koje možete čitati o planinarenju i prirodi – neke svoje poruke prenose sasvim bjelodano dok druge zahtijevaju malo kopanja i koriste se prenesenim značenjima. Planinar ili ljubitelj prirode tako može zadovoljiti svoj gorući interes čitajući o Velebitu iz pera gospodina Krunoslava Raca ili Ede Popovića, ali može u ruke uzeti i Nietzscheovu „Tako je govorio Zaratustra“. Internet, izdanak modernog i sad već pomalo i uobičajenog doba, nudi pregršt članaka koji mogu biti inspiracija za odlazak u prirodu.

Naletio sam tako, preko FB-ovog newsfeeda, na članak koji nosi naziv „Planinarska etika – kako prepoznati pravog planinara?“. Uz skromno iskustvo iz novinarskog svijeta, dalo se prepoznati da pomalo bombastičan naslov želi privući uglavnom nezainteresiranu publiku koja plovi beskrajnim morima međumrežja i klikće za svoju dozu kratkotrajne sreće. A koga će pogotovo ovaj naslov privući nego onog koji propitkuje sebe i svijet oko sebe pitajući: „Tko je planinar?“


Preporučio bih ovaj članak svima koji tek ulaze u svijet planinarenja i intenzivnog odlaska u prirodu, ali također bih preporučio oprez. Definiranje planinarske etike dobro je u smislu davanja generalnih smjernica i onoga što bi čovjek na planini smio ili ne smio raditi, ali na kraju se sve svodi na savjest pojedinca koji će ili implementirati te upute ili neće. Svijet u kojem živimo i sustav (neoliberalni kapitalizam) kojem većinski pripadamo može od svega učiniti biznis. Planinarenje se u tom smislu također može gledati kao biznis iako je to samoj definiciji (a svaki ima svoju vlastitu, dakako, iako postoji, kao i u svemu jer inače zajednički život ne bi bio moguć, prešutni koncenzus mišljenja i/ili barem „osjećaj“ je li nešto ispravno ili nije i pripada li ovdje ili ne pripada) planinarenja strano – gužve u banci su uobičajeni prizori, ali gužve na planini baš i ne. S planinarskom etikom slična je situacija kao i s novinarskom etikom samo što novinari utječu mnogo više na našu percepciju stvarnosti nego planinari. Nepromišljenim pisanjem o određenoj temi, jedan novinar može uzrokovati mnogo veću štetu i pomutnju nego planinar koji svojom etikom samo želi, u konačnici, poručiti da je planina i priroda općenito naše blago koje moramo čuvati ukoliko želimo u njoj nastaviti uživati mi sami, ali i oni koji dolaze poslije nas.

„Planinari su izrazito društveni, ali nenametljivi i solidarni te se međusobno uvažavaju.“



Prilikom čitanja planinarske etike moramo biti svjesni da neka od pravila imaju iznimke te tako kad vam netko savjetuje da budete uglavnom tihi prolazeći planinom, to je upravo suprotno od onog što bi trebali činiti u pojedinim krajevima. Planinarite li npr. Risnjakom gdje ima medvjeda, savjetovat će vam se upravo suprotno te vas povremena glasnoća i buka može spasiti od nepoželjnih susreta s divljim zvijerima. Postotak napada na ljude je kod nas, koliko znam, malen, ali svejedno treba biti oprezan. U pjevanje na planini neću ulaziti, ali pouzdano znam da neki smatraju kako pravi planinari moraju tu i tamo zajedno pjevati.


No, ono što je najproblematičnije u cijeloj priči je distinkcija na „prave“ i „krive“ (ili lažne?) planinare. Kako se i u samom članku navodi, članska iskaznica planinarskog društva je stvarno najmanji i ništavni uvjet da bi se netko smatrao planinarom. Također, odjeća i oprema služe da bi se sigurno kretali planinom, a ne da se pokazujete drugima – Zaratustra bi danas to rekao nekako ovako: „Ostavite taštinu i statusne simbole u dolini!“ Priznat ću da svaki put kad krenem pisati o ovakvim temama (upravo mi Nikola šalje službeni poziv na Sjeverni Velebit lokalne udruge mladih, a u kojem je najbitnija stavka to što će se jesti i kako, a ne koja oprema treba onima koji odluče ići. Priložit ću citat: „...kud god idu, dovezu ih do ceste i onda piju, jedu i fotografiraju vrhove.“) dolazim u podvojenost između vlastite želje da budem prijazan i poticajan i racionalne strane koja mi šapuće svašta u uho i uporno pritišće gumb za alarm. Teško je definirati „poštovanje prema planini“ i svatko to mora učiniti sam, ali priznajem da ga stvarno malo vidim u ovakvim stvarima. Možemo se jedino nadati da će takva iskustva potaknuti sudionike da dođu do zrelosti pa da uvide da jedenje pečenog mesa podno ili na planini nije okidač za osjećaj koji je inspirirao tolike pjesnike i pisce.


Planinarska etika je, dakle, tu za izletnike jer planinaru ona naprosto ne treba. Planinar ih nosi u srcu i pounutrio ih je, a zapravo su sva ta pravila samo pravila lijepog ponašanja temeljenog na poštovanju i međusobnom uvažavanju – kako prirode, tako i drugih ljudi. Dovoljno je alarmantno da se to mora stalno dodatno naglašavati te ljude na to upućivati.


Ne postoji pravi ili krivi planinar – postoje planinari i postoje udolinari koji konzumerizam, zabavu te svoju ispraznost i nepodnošljivu dosadu donose na planine. Tko može reći što je planinarenje, a što nije? Je li sama činjenica bivanja u planinama planinarenje? Na mikro razini, smatra li se uspon na Ivanščicu ili bilo koju drugu planinu, automobilom ili autobusom jednakovrijednim kao i onaj učinjen vlastitim snagama? Što je pravo, a što je krivo? To su pitanja koja će uvijek barem jednu stranu povrijediti i stvarati konflikt. No, to još uvijek ne znači da ih se ne bi trebalo postavljati. Protiv istinoljubivosti se teško može ići. Postoje putevi do planinarske zrelosti i svatko ih može dostići i njima kročiti (to je, takoreći, prirodna sposobnost svakog čovjeka), ali isto tako su za umnost govorili i Rousseau pa za njim i Kant (koji je u svojoj radnoj sobi iz poštovanja imao Rousseauovu sliku). No, danas vidimo da većina ljudi još nije shvatila i dotaknula bit onoga što su ti veliki mislioci govorili. Situacija s planinarenjem je gotovo pa identična.





Post je objavljen 10.05.2018. u 23:17 sati.