Znaš li one dane kada ti se apsolutno ništa ne da? Dane kada misliš da te nitko ne razumije ili ti ne razumiješ njih? Što god netko kaže, prevrneš očima i misliš u sebi „Što ja tu radim?!“
Valjda je normalno da se zasitiš ljudi, rutine kroz koju prolaziš, ma i onih stvari koje te čine nasmijanim. Jednostavno, dođe ti da se makneš od toga i razmišljaš o nekim glupim stvarima koje su tu svaki dan, a ne obraćaš pažnju jer „one tu moraju biti“.
Nisam patetična osoba, barem mislim da nisam. Ne volim pokazivanje emocija, ne volim ni ljude koji to rade. Svi smo mi s vremena na vrijeme, i ljuti, i sretni i tužni, i ne treba praviti dramu iz ničega da bi dobili 5 minuta pažnje. Ima li smisla tih 5 minuta?
U zadnje vrijeme sam čula dosta priča, bilo je dramskih scena, bilo je tu i ozbiljnih stvari, ali ljudskoj gluposti zaista nema kraja. (Znam na koga misliš ti osobo :D.)
Da, napisala sam da nema kraja, da sam se zasitila i onda opet ja budem ta koja se nalazi u interakciji s takvima koji traže onih gore „5 minuta“. Kontradiktorna samoj sebi, istina.
Želim svima pomoći, ako mogu. Želim svakoga saslušati, naravno ako mogu. Želim i da su ljudi koje ja poštujem i volim nasmijani pa ću ih nasmijati, ako mogu. I onda dođe tren kada ostanem sama i gdje su svi ti ljudi?! Što kada mene treba nasmijati?!
Nema ih. Dap, nema ih.
Onda opet standardno, staneš i shvatiš koliko si ti zapravo glup i ona ljudska glupost si ti. Eh da, nažalost, ti.
Učili su me da prvo treba misliti na sebe pa onda na druge, sebi moraš biti najvažniji. Bla bla… A ja, naravno uvijek u suprotnom smjeru. Zašto bi onako kako i svi, normalno po svom pa znaš ono „kud puklo da puklo“.
Sto puta sam rekla, neću više i dođe problem (naravno ne moj, tuđi), ja ga riješim jer oni ne mogu. Znam znam, nije da ne mogu već je lakše da netko drugi popravi tuđe gluposti. Sve znam!
Zašto ne mogu prelomiti to sve, sve one stvari koje mi budu u glavi i kada se pojavi da se sažalim i samo kažem, neću.
Neću. Neću. Neću. Neću. Neću.