Mediji su nedavno pisali o slučaju u kojem je otkriven čovjek koji je putem Facebooka zlostavljao djecu, na način da ih je kontaktirao sa lažnih Facebook profila te je od djece tražio da mu šalju svoje ("golišave") fotografije.
Uhvaćen pedofil koji je preko Facebooka mamio i zlostavljao više od 50 djevojčica diljem Hrvatske
Taj i slični takvi slučajevi, koji se povremeno događaju i o kojima se piše u medijima, su pokazatelj ne samo toga da postoje predatori koji traže maloljetne žrtve putem interneta i društvenih mreža, već je i pokazatelj koliko ima naivnih i neopreznih korisnika interneta, društvenih mreža i aplikacija za komunikaciju, pogotovo kada su ti korisnici djeca.
Ovakve situacije se događaju gotovo isključivo zbog toga što djeca imaju svoje vlastite profile na Facebooku (te drugim društvenim mrežama i aplikacijama za komuniciranje), a koje koriste bez ikakvog roditeljskog nadzora, kao i bez ikakvih elementarnih znanja (o samozaštiti) koje bi trebao imati svaki korisnik internetskih društvenih mreža, a što predatori nastoje iskoristiti.
Modus operandi internetskih predatora
Većina predatora koji putem interneta zavode i zlostavljaju djecu, stupaju u kontakt sa svojim žrtvama uglavnom tako da si naprave lažnii profil (ili nekoliko njih) na društvenim mrežama. Na tim lažnim profilima se, najčešće pod lažnim imenom i slikom, predstavljaju kao vršnjaci te djece, te sa njima stupaju u kontakt slanjem poruka, ili slanjem zahtjeva za prijateljstvo. Zatim, ako dijete pristane na komunikaciju (a što je prilično čest slučaj), kroz slatkorječivost postignu određenu razinu povjerenja, nakon čega počinje teror i zlostavljanje - od prevelikog zabadanja u djetetovu intimu i privatni život, pa do slanja lascivnih poruka (koje uz eksplicitne seksualne izraze i opise seksualnih radnji nerjetko uključuju i slanje fotografija vlastitih genitalija i pornografije općenito) te zahtjevanja da im žrtva šalje svoje "golišave" slike. Ponekad se događaju čak i situacije gdje zlostavljači nagovaraju djecu da se skidaju pred web-kamerama u video prenosu uživo, ili čak pokušavaju dogovoriti susret!
Jedini način da se takve predatore na vrijeme otkrije, te da se spriječe daljnja zlostavljanja odnosno zlostavljanje uopće, jest da djeca, čim se nađu u takvoj situaciji gdje im netko (pa čak i "vršnjak") šalje lascivne poruke i slike, odmah o tome obavijeste roditelje i/ili policiju, a da te poruke ni u kom slučaju ne brišu, s obzirom da one predstavljaju dokaz.
Međutim, kako se događa i to da se zlostavljači koriste i metodama zastrašivanja i ucjenjivanja (npr. prijete da će objaviti "golišave" slike koje im je dijete već poslalo), kako bi time spriječili dijete da nekome kaže za to zlostavljanje koje proživljava, to onda rezultira time da djeca iz straha o zlostavljanju nikome ne govore. Nesvijesni da, ako progovore, da će to maltretiranje odmah prestati. A najveći problem u svemu je što jedan takav zlostavljač može, sakriven iza lažnog profila (ili više lažnih profila), na takav način zlostavljati, maltretirati i terorizirati velik broj djece.
Prave preventivne mjere
Roditelji bi svakako trebali objasniti svojoj djeci nekoliko vrlo važnih, ali i vrlo jednostavnih pravila, odnosno metoda samozaštite, prije nego što uopće otvore Facebook profil (a kojeg ni ne bi trebali imati do neke zrelije dobi; minimalna dob za Facebook profil je po facebookovim pravilima 13 godina, no neki to jednostavno zaobiđu tako što napišu da su stariji). Iako se u medijim često spominju savjeti i pravila za sigurnu upotebu internetskih društvenih mreža koja su često mnogobrojna i teško pamtljiva i odrasloj populaciji, može ih se svesti na 5 vrlo jednostavnih pravila...:
1. Ne stavljati na listu prijatelja nepoznate ljude (tj. one s kojima se inače ne druži, i one koje se ne poznaje uživo).
2. Ne stavljati previše podataka o sebi na profil, pogotovo ne na "public". (tj. ne stavljati podatke u koju školu se ide, kućnu adresu, broj mobitela, OIB, što se radi/gdje se trenira u slobodno vrijeme... itd.),
3. Ne stavljati na Facebook one stvari (slike i videe) koje se i inače ne bi pokazivalo potpuno nepoznatim ljudima (kao što su npr. golišave fotografije ili video-snimke iz kupaone, i slično).
4. Ne slati golišave slike niti video snimke drugima, bez obzira o kome se radilo! (imati na umu da najveći broj zlostavljača nisu totalni stranci već ljudi koje djete poznaje - ne postoji garancija da neki "prijatelj" neće neku takvu "golišavu" snimku bez pardona proslijediti dalje!!)
5. Ako je netko previše naporan, takvu se osobu blokira, a ako netko šalje poruke seksualnog i/ili uznemirujućeg sadržaja (npr. opise seskualnih radnji, fotografije genitalija isl...), takvog se odmah prijavi (roditeljima, policiji...).
Naravno, glavni problem s djecom zna biti taj da djeca jednostavno ne žele slušati starije, nego uporno rade po svome smatrajući "da su odrasla" (a što je dosta čest slučaj s djecom koja uđu u pubertet).
Kada (i kako) dušebrižnici i pedofilofobi uprskaju stvar
Povremeno se događa da pojedini roditelji i drugi dušebrižnici/pedofilofobi samoinicijativno putem interneta i društvenih mreža pokreću hajke na neku osobu (koja se zatim širi dalje nekritičkom upotrebom tipke "share"), vjerujući da će na takav način zaštititi djecu i kazniti tog krivca, odnosno "krivca". Međutim, time najčešće samo temeljito uprskaju stvar. I to uglavnom iz prostog razloga što u takvim situacijama mahom reagiraju subjektivno, a ne objektivno.
Naime, u nekim situacijama se događa da ljudi pokrenu hajku na nekoga jer su oni sami "apsolutno uvjereni da se radi o nekom perverznjaku" i naprosto rezoniraju po sistemu da, ako oni samo posumnjaju da je netko kriv za nešto, ili pročitaju da je netko osumnjičen, taj "mora biti kriv".
Naime, u takvim "internet-hajkama" se vrlo često radi i o vrlo pretjeranim reakcijama na na neku minornu ili čak i umišljenu opasnost koja je rezultat isključivo vlastite paranoje (npr. kada netko bilo kakvu ljubaznost prema djetetu , ili komunikaciju s djetetom u kojoj nema lascivnih elemenatra automatski smatraju "zavođenjem" i "zlostavljanjem").
Čak i ako bi se naknadno ustanovilo (od strane policije i drugih relevantnih institucija) da se samo radilo o nečijoj paranoji, odnosno da u nekom konkretnom slučaju uopće nije bilo elemenata kaznenog djela (jer npr. u komunikaciji odraslog i djeteta nije bilo lascivnih elemnata, ili pak da snimka nekog djeteta prema zakonom propisanim kritejriijima ne spada u kategoriju pornografije), ili pak da je neka "obavijest" potpuno izmišljena, od tih istih koji su pokrenuli hajku se mogu slušati optužbe na račun policije i sudstva da "oni njih brane" i/ili "ne rade svoj posao kako treba"...
Neučinkovite mjere prevencije i represije
Jedan od problema koji se javlja u djelovanju zakonodavne i izvršne vlasti po pitanju sankcioniranja takvih prekršitelja jest taj da su s jedne strane propisane kazne male (u usporedbi sa aznama u drugim državama), a zakoni i rasponi kazni izuzetno nelogični i nesuvisli; npr. (po aktualnom zakonu) manja kazna je propisana za zadovoljavanje pohote pred djetetom ili za bludne radnje s djetetom gdje postoji kontakt počinitelja i žrtve, nego za "gledanje slika" gdje nema nikakvog pravog kontakta sa djetetom.
Drugi je problem što se inicijative za postroživanje kazni događaju tek nakon medijski jako razvikanih slučajeva, pa se onda po dorbom starom običaju "ide sprečavati ono što se već dogodilo". Tako trenutno postoji inicijativa da se postrože kazne, ukine zastara i da osuđeni počinitelji trajno ostanu u registru.
Međutim, iako se s jedne strane i "na prvu loptu" te inicijative čine kao dobra ideja (jer bi kazne za neke stvari svakako trebalo postrožiti), s druge strane, sve te mere opet nisu nikakva garancija da se takve stvari neće i dalje događati; tako npr. registar će možda onemogućiti nekome da dobije posao u kojem ima kontakt s djecom (učitelj, trener isl), ali opet nije nikakva garancija da osoba koja je u registru svejedno neće ponovo negdje napastovati djecu. Uz to, takve zločine također čine i ljudi koji uopće nisu u tom registru, jer nisu nikada bili kažnjavani (za sve postoji prvi put).
Prostor za zloupotrebe
Očito se zaboravlja ili ignorira to da su seksualni delikti područje kaznenog prava u kojem zapravo ima jako puno prostora za kojekakva podmetanja i lažne optužbe, a od onih koji se zalažu za veće kazne se ne čuje inicijativa da se osim povećanja kazni za prave počinitelje povećaju i kazne za sve one koji lažno prijave nekoga (nedužnoga) za takva kaznena djela ili daju lažne iskaze - od lažnih optužbi na napastovanje djece prilikom brakorazvodnih parnica i borbi za skrbništvo, preko prijavljivanja fotografa koji se zateknu s kamerom u blizini djece samo zato jer su s kamerom u blizini djece (a djeca nisu ni gola) ili pak okače kakvu sliku iz obiteljskog albuma na net, pa do internet-hajki na potpuno nedužne ljude. Štoviše, potpuno ukdanje zastare bi čak omogućilo i da netko desecima godina nakon navodnog zlostavljanja protiv nekoga podigne (lažnu) optužbu, kako bi nekoga (nepoželjnoga) uvalilo u probleme...
Uz to, zbog posvemašnje masovne paranoje uzrokovane medijskim cirkusima o takvim slučajevima (jer mediji vrlo revno i opsežno, gotovo svakodnevno, pišu o ovakvim i sličnim slučajevima) i zbog rezoniranja javnosti na način da "ako se o nečemu stalno i opširno piše znači da toga puno ima", dežurni paranoici, dušebrižnici i pedofilofobi praktički u svakoj (muškoj) osobi vide "pedofile", i pogotovo ako ta muška osoba ima fotoaparat oko vrata...
Post je objavljen 04.05.2018. u 19:15 sati.