Ne sjećam se dana kad je bol otišla. Prošli su životi od trenutka kad sam shvatila da živim. A zaboravljanje je u međuvremenu postalo moja jača strana.
Ne sjećam se ni dana kad sam shvatila da dišem, da sam tu i da tu ostajem. Ostavila sam sve iza sebe.
U bljeskovima mi ponekad dođe sjena onog osjećaja kada sam znala da radim nešto pogrešno. Da ću daljnjim koračanjem tim putem samo povrijediti one koje volim.
Nije to bio trenutak otkrića. Godine rušenja i građenja, i rušenja ponovo...
I sad sam tu.
Suočena. Budna. Svjesna.
Događaju se ponekad padovi. Nekako ih ponosno nosim. Iz svakoga naučim ponešto. Vratim se jača.
Događaju se i trenutci sreće. Njih sad čuvam kao nešto dragocjeno.
Ali ono što nikad nisam imala do sad je dubok osjećaj mira.
Koliko god se površina komešala... Znam da će biti u redu.
Što god bilo. Prihvaćam.
Prihvaćam i činjenicu da se možda slomim opet. Možda je me s tim prihvaćanjem bol i ostavila.
A možda je samo postala dio mene. Neizbrisiv i nedjeljiv.
Vrijedan koliko i svaki moj trenutak sreće.
Post je objavljen 30.03.2018. u 23:10 sati.