Marketing
jedan iz 2013.
Davno je to bilo...negdje u 10 mjesecu 2013. Prije nekoliko poslova, stanova...tko zna što se sve promijenilo otad....frizura definitivno, tad sam imala sveukupno 3 cm kose na glavi. I bila...nekako mlađa...definitivno premršava.
U to vrijeme smo se frendica i ja dogovorile da ćemo obavezno svaki mjesec otići barem na jedan izlet. Naravno da od tog plana nije ispalo ništa osim ovog jednog izleta...ali, nema veze. I jedan je vrijedan, a bit će ih možda još. Dakle, to subotnje jutro bile smo spremne za izazov, odredile smo da idemo na Zeleni vir i vražji prolaz. Frendica je složila neku salatu od tune, znam da smo to jele kad smo stigle u Skrad, u 9 ujutro valjda.
Parkirale smo negdje uz prugu i odlučile se na podulju šetnju cestom iz grada prema Zelenom viru. Dan je bio lijep, nije bilo hladno, sunce, listići u svim bojama, pogled na neke udaljene vrhove. Idila.
Zabavljale smo se fotkajući se na nekoj stijeni, ona u spiderman izdanju, umrle smo od smijeha.
Naravno, ja sam nosila svu foto opremu, stativ...sve što mi treba da ulovim potočiće i vodu...
Najprije smo se spustile do potoka gdje je nastalo par ovih mutnih vodenih fotki.
Nakon toga do Munjare, jednog jezerca i malog slapa sa strane...e tamo je frendica odlučila da ju moram fotkati na određenom kamenu. Koji će pamtiti čitav život...
Znate onu situaciju kad gledate nešto kao u usporenom filmu i ne možete napraviti ništa a znate da će se desiti neka katastrofa? E to je bio taj trenutak...verala se ona tako po mokrom i skliskom kamenu...i naravno, poskliznula. Udarila na neki rub nogom, potkoljenicom...vidjela se kost koliko je udarac bio jak. Naravno, nakon nekoliko minuta smišljanja što i kako dalje, ustanovila je da ipak može dalje. Ožiljak ima i sad. Prilično velik.
Zatim do špiljice i nestvarnih, gospodar prstenova slapova.
Krenule smo kroz vražji prolaz i oduševile se. Divljina, stijene, voda, prolazi....stvarno je lijepo. Naravno, mene je motivirao i jedan određeni prizor kojeg su ovjekovječili moji kolege fotografi sa stranice na kojoj sam nekad često boravila. No za takav prizor bilo bi potrebno spustiti se užetom u kanjon.
Došle smo do špilje, naravno, nismo išle unutra jer nismo imale lampe. Dalje kroz šumu, bez ucrtanog puta, samo s mojim unutarnjim kompasom koji je u pravilu nepogrešiv. Barem u šumi...na asfaltu zna rijetko zakazati. Dosta smo hodale pa kad smo se napokon popele natrag u mjesto...sa suprotne strane, dobar smo krug napravile...sjele smo u neku lokalnu birtiju na pivu. E taj staropramen nikad nije bio finiji. I dalje tu pivu pamtim kao najfiniju u životu. Jer je toliko pasala, hladna, nakon dugog hodanja...i prekrasnog dana.
Post je objavljen 29.03.2018. u 06:36 sati.