Ulazim u veliku, ali zagušljivu prostoriju ispunjenu brojnim ljudskim tijelima. Svi u ruci nervozno prevrću papirić s brojem i nestrpljivo čekaju svoj red. Prislonim lagano kažiprst desne ruke na displej, što je rezultira time da ravnodušnii uređaj ispljune moj broj. Uzimam sam ga i sjedam na jedino preostalo slobodno mjesto. Udobno se smještam u stolicu i namještam nogu preko druge noge. Još jednom osmotrim ljude i prostoriju i spuštam pogled.
Pokraj mene sjedi gospođa srednjih godina u crnim tenisicama zaobljenog potplata, koji pretpostavljam olakšava hodanje i smanjuje opterećenje na zglobove, koljena i kralježnicu. Dok gledam u te neobične cipele, pitam se kako je hodati u nečemu što podsjeća na dno čamca. Pada mi na pamet ideja da bi se udobnost takvih cipela trebala mjeriti kao gaz kod vodenih prometala. Dojam kvare kapljice nečistoće, koja se proteže i iznad zgloba na preuske tajice, neprikladne za pojavljivanje na javnom mjestu, taj prizor mi stvara određenu nelagodu, pa dižem pogled prema simpatičnom licu, koje je u suprotnosti sa dojmom koji ostavljaju valovite cipele.
Usmjeravam potom pogled na drugu stranu gdje me dočekuju dugačke kričave tenisice, kojima prednji dio potplata završava visoko na gornjištu, što podsjeća na crveni kljun. Ovakve tenisice pojednostavljeno se mogu nazvati trkačke, no pretpostavljam da njihov nositelj, umirovljenik krhke građe ne trči u njima. Preko njih padaju mu iskrzane blijede traperice koje su vidjele i bolje dane. Dižem pogled i vidim naborano lice blagog izraza, na kojem se ističu velike naočale, kroz koje izvire pogled, pomalo ravnodušan na silna čekanja, što mu ih je život priuštio.
Pažnju mi odvlači lupkanje potpetica, čija je vlasnica djevojka, koja ulazi u prostoriju. Ne vidim joj lice od bujne, valovite crvene kose. Izvor tog zvuka su čizmice od blijede brušene kože, koje djevojku čine višom i daju joj određenu dozu elegancije, nadprosječnu za ovako siv radni dan. Držanje joj je suvereno i otmjeno, dok iz torbice vadi mobitel i dugim prstima prelazi po njegovom zaslonu. Kao da osjeća da je gledam, odjednom se osvrće se u mom smjeru, nakon čega skrećem pogled, kao da sam nešto skrivio.
Fokus mi pada na obuću, kojoj ne mogu odrediti kategoriju i nešto je između cipele i tenisice, a trenutno pruža utočište mojim stopalima. Razmišljam kako zbog udobnosti i donekle prihvatljivog univerzalnog izgleda te cipele zadnjih mjeseci uglavnom nosim. Dok ih tako postrance promatram, začuje se glasan pisak i na malom displeju iznad pulta, pojave se tri blještave crvene brojke, koje su identične onima na mojem papiriću.
Post je objavljen 12.03.2018. u 19:24 sati.