Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/booklet

Marketing

4. Sorting it out

Oh, it's such a perfect day
I'm glad I spent it with you
Oh, such a perfect day
You just keep me hanging on
You just keep me hanging on

“Lou legendo” uzviknuo sam sretno, okrenuo volume radia na max I uz kavu i zvuke “Perfect Day-a” uživao u jutarnjim zrakama sunca koje su probijale u kuću.

Nakon godina praznine, osjećao sam se sretno, ispunjeno…
Možda je poljubila Marka samo da mi digne živce…
Ma ne bi ona došla kod mene da tu nečeg ima…

Takve misli letile su mi kroz glavu cijelo jutro. Osjećao sam se dobro, pozitivno, zaljubljeno….
Prvo sjesti s Markom, zatim s Melitom i sve će biti kako treba, baš kao nekad, ponavljao sam u sebi okvir svoga plana. Možda nije sve tako crno kako sam mislio, na kraju krajeva, sliku sam formirao iz hrpe pretpostavki i jednog poljubca koji je mogao biti samo zaslužena kazna koju mi je priredila.

Razgovor će otkloniti sve sumnje.

Sat vremena kasnije, stajao sam pred markovim stanom.
Trenutak nakon što sam pozvonio, iza vrata se začuje tresak, zatim teški koraci koji prilaze prema ulaznim vratima.

“Evo i njega..sad smo svi na broju, možemo i zapivati” izgovorio je bijesno otvarajući vrata i pustio me da uđem.
Stan je izgledao užasno.
Staklo na stolu dnevnog boravka bilo je polomljeno u milijun komada, sve sa polica razbacano po podu, a u najdaljem kutu, na podu, glave zabijene u dlanove sjedila je ona i glasno jecala.

“Evo ti ga, jebeni Romeo, naputovao se pa se vratio”… bijesno nastavi Marko
“Godinama te čuvam i pazim, a ti otrčiš njemu čim se pojavi!” nastavi i nogom prema zidu šutne keramičku figuricu s poda.
Melita ispusti još jedan jecaj i stisne se uz zid.

“A ti smeće jedno…”, okrene se prema meni


Nisam se ni snašao, a već sam u idućem trenutku, letio prema vratima , udarajući glavom u štok.
Marko je stajao iznad mene , uspuhan, gledajući me divljački, spreman da me rastrga…
“Udri mene, ostavi se nje!”, uspio sam uzviknuti prije nego je njegova noga , snažnim udarcem izbacila sav zrak iz mog želuca…
Jedan, drugi, treći udarac i našao sam se na podu, trpeći valove boli, a marko je psovao, mene, nju, život i praznio svoj bijes divlje udarajući nogama gdje god me uspio zahvatiti.
Nisam se branio, u sebi sam znao da sam zaslužio.

Trajalo je neko vrijeme, dok nije ispraznio svu svoju snagu, a zatim je kleknuo na pod, a vreli bijes iz njegovih očiju zamjenila je hladna praznina.
“Morao si se sad pojaviti!!! Morao si mi uništiti život!!!!!” vikao je iz petnih žila, a svaki mišić na tijelu mu je pulsirao od bijesa. Sjedio sam šutke, naslonjen na vrata. Nisam znao što reći. Gadio sam se sam sebi.

Melita je i dalje plakala, licem zabijenim u dlanove. Za trenutak je podigla glavu, a na licu joj se kroz polumrak sobe, nazirala svježa modrica.

Krivnja i sram, u trenutku se u meni pretvorilo u bijes. Mogao sam razumiti njegovo ludilo…ipak smo sinoć učinili nešto, što nakon sveg ovog vremena nije bilo u redu, i što je očito saznao, ali nasilje prema njoj nisam ni mogao ni želio razumiti. Ni sam ne znam kako , ali nekom neobjašnjivom snagom odbacio sam ga na kraj sobe i stao krvnički udarati.
Pokušao se obraniti, ali nije mogao, bio sam kao divlja zvijer, više nije bilo trunke razuma u meni, udarao sam ga čime god sam stigao.

Nekoliko trenutaka kasnije, ležao je na podu, krvav,teško dišući , mumljajući psovke sebi u bradu.
Nisam čekao da ustane, čvrsto sam uhvatio Melitinu ruku I izveo je van.

Šutke smo došli k meni, iza čvrsto zaključanih vrata, sjeo sam kraj nje, još uvjek uplakane , no nešto pribranije.

Molim te ispričaj mi sve, rekao sam joj…

Šutila je nekoliko trenutaka, kao da je sabirala misli, zatim još uplakano izgovorila :
"Kad si otišao, ubio si me.” Izustila je ,dok joj je još jedna krupna suza klizila niz lice.
“Danima sam bila u depresiji, nisam izlazila, nisam jela, nisam živila.”, nastavi , a svaka njena riječ je bila novi ožiljak u meni.
“Malo iza tebe, odselila je i Nela, a jedini tko je ostao uz mene , bio je Marko. Svaki dan je dolazio, govorio kako ćeš se vratiti, kako će ti dosaditi lutanje ,kako će sve biti ok.”

Šutke sam slušao, povlačeći dim već tko zna koje cigarete u nizu.

“Vrijeme je prolazilo, a tebe nije bilo, ni poziva, ni maila, ničeg..imala sam samo ono pismo”…promrmlja i ponovo zajeca.
Tek sam tad shvatio koliko je grozno bilo to što sam joj napravio. Dok sam ja lutao svijetom, i mislio na sebe, sve ono što sam izgradio tu , srušio sam do temelja.

Uskoro se pribrala, I otpijajući gutljaj kave koju sam joj napravio, nastavila priču…
“Ne znam ni sama kako, s vremenom , markova pomoć je prerastala u nešto više.
Tri godine sam čekala, nisam mu dala ni najmanju šansu, ali tebe nije bilo…Svi su mi govorili, kako sigurno imaš drugu, kako si me zaboravio, kako mi vrijeme prolazi.
A onda jednog dana, sasvim slučajno, poljubio me….i nisam odbila, nisam više mogla čekati” , izusti tiho, kao da se opravdava.

Osjećao sam se kao zadnje smeće. Što sam , nakon svega i. ispao, iako je to u mojoj glavi izgledalo puno drugačije.

Nastavila je pričati, kao da se iz nje izlila rijeka..
“U početku je bilo lijepo, godila mi je njegova pažnja, lijepe riječi, mislila sam da ću te preboliti, ali nisam, nikada, što je s vremenom i on shvatio.”

“I onda ..“, pogleda me , sad već drugačije, pogledom iz kojeg je izlazio bijes, “Onda je počeo pakao.
Svaki spomen tebe, svaki pogled prema tvojoj kući kad smo prolazili, kod njega je izazivao bijes. Valjda je želio da te konačno zaboravim”

“Kad je jedan vikend došla Nela”, nastavila je, "kad nas je vidio da razgovaramo, nastao je nered. Tu me večer ošamario prvi put. Mislila sam otići, ali mi je prijetio…”
“Marko??” Upitam je, sjećajući ga se od ranije kao mirnog, nasmijanog mladića, a iz utrobe mi se opet širio bijes, pomješan s , već konstantnom krivnjom…

“Dugo je prošlo, ne znaš ti njega više…” uplašeno nastavi ,“…počeo se družiti s krivim ljudima, ni sama ne znam čime se sve bavi, znam samo da je agresivan i stalno u nekim problemima” završi i opet zajeca…

“Više ti nije prijatelj, mrzi te, glumi ti… rekao je da će te ubiti priđeš li mi. Zato ti se jučer u baru nisam javila, iako sam umrla iznutra kad sam te vidila.”doda tiho, glasom koji je odavao strah.

“A sinoć?”, upitam je tiho, još ne znajući što da mislim o svemu, osim što sam se u tom trenutku mrzio

“Sinoć je došao pijan, nije progovorio ni riječi, samo me bijesno gledao…
Nisam znala što da napravim, morala sam pobjeći, a nisam imala gdje.”

“Samo to? “ , dodirnem joj lice, kako bi me gledala u oči, usput joj brišući suze
“Znaš da nije samo to budalo”, povikne i zagrli me čvrsto.

“Rekao je da me sinoć pratio, da je sve vidio i da se nećemo izvući” , stisne se jače uz mene, tresući se od straha.

“Ne brini, sredit ću sve.”, šapnem joj na uho, držeći je u naručju.

Kako? To nisam imao pojma…


Post je objavljen 04.03.2018. u 13:56 sati.