Prošla je prva osmina. Nisam niti osjetila, niti primijetila da se išta oko mene promijenilo. Jutrom i dalje očekujem negdje u nutrini tijela shvatiti istinu, nema ga, više ga nema i neće ga biti, a onda slijedi samo-tapšanje jer bez utjehe kako dalje. I nije to isto kao kada ispraćaš roditelje na put bez povratka, još manje slično kada nas prijatelji napuštaju, naši vršnjaci kada odlaze. Nema ni malo sličnosti jer svako umiranje, svaka smrt je jedinstvena, a to je na neki zaštitnički način dobro za nas koji čekamo svoj red. Ne pokušavam se oprostiti na način koji mnogi misle da je dobar. Najčešće je riječ o vremenu kojemu treba sve prepustiti. Ne vjerujem da vrijeme može samo po sebi nešto promijeniti ako sami ništa ne činimo. Možda sam pogrešno odlučila, to ću znati kasnije, ali sve dok se i najmanje sitnice budem mogla sjetiti vraćat ću se svakoj slici našeg kratkog i prekrasnog zajedničkog života. To boli, znam, ali ta mi je bol, možda je pogrešno u ovoj situaciji reći, ugodnija od bježanja. Jednako tako sasvim sam svjesna da niti jedna ruka ne može biti utjeha, ali može biti podrška kada zatrebamo. Razmišljam jutros osmina, tako brzo, tako strelovito, mnogi su u isto vrijeme iz ovog života otišli, mnogi su se rodili i taj krug se stalno ponavlja, a mi smo tek nevidljiva točkica tog kruga koja, kada se zgasi, ostavlja veliku bol i tugu.
Post je objavljen 22.02.2018. u 09:10 sati.