Marketing
( Flickr, Puzza )
Njemu čekanja nisu nikad bila dugačka i dosadna kao drugim ljudima.
A, možda i jesu, ali kratio ih je sa " evo , sad će ona".
To , "evo , sad će ona " bilo je svakog dana od 10 sati do 12 , kada bi ona dolazila da poslijepodne provedu zajedno.
I jedan i drugi prešli su osamdesetu .
Iza njih su bili proživljeni životi, gubici, a u njima radost .
Radost zbog trenutka , zbog isčekivanja, sjedenja na klupi, uživanja u kavi, odlaženja na ples ili u kazalište.
Od njega, od njih, naučila sam koliko ljepote ima u mirnom čekanju i radosnoj rečenici " evo, sad će ".
Njega više nema, ali ni nju nisam više nikad vidjela u naselju,
pa ipak svaki put kad prolazim pokraj klupe tiho kažem " evo, sad će oni ".
Možda i danas sjede na klupi, samo ih ja ne vidim, a klupa šuti.
Post je objavljen 17.02.2018. u 13:08 sati.