Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/narubupameti

Marketing

Sanjam


Stojim u dvorištu i gledam u vrhove svojih crnih čizmi. Moje dijete naganja mačku, a muž brusi komad drveta. Moja majka u crnini, starica preko noći.

Kad se to dogodilo? Koja noć 2017. je bila presudna? Odjednom su se sve uloge izmijenile. Moji roditelji su postali djed i baka već davno, prije dobrih 8 ili 9 godina, ali starci su postali prošle godine, vjerojatno tijekom jedne lipanjske noći, kad su im se srca slomila. Promatram sada svoju majku, kao što sam nekada gledala svoju baku. Crna bezlična odjeća, stare natikače za vrt, bore, i neki umor u očima. Nemoć. Nemoć natjerati nas u red, nemoć promijeni sve ono što ju smeta po kući, po dvorištu, u našem ponašanju, nemoć boriti se za svoj odnos s mužem, nemoć vratiti vrijeme. Nemoć, a možda i gubitak volje.

A ja? Ja sam postala odrasla žena. Majka. Vodim brigu o odraslim stvarima. Kad se to dogodilo? Kad sam počela misliti o porezima, legalizacijama, računima, plaći, ulaganjima, kupnji stana... ? Kad sam prestala gledati crtiće? To se dogodilo postepeno, neprimjetno, iz zasjede.

A Filip? Filip je postao čovjek. Muž. Otac. Čovjek. U potpunoj punini kvalitete tih riječ.

Vani pada kiša. Najavili su snijeg, ali više ne vjerujemo u snijeg. Sada već vjerujemo u proljeće. Možda baš zato ipak padne snijeg. Zato da nas razuvjeri, napadne, uništi nam navike, oduzme utjehu jednoličnosti.

Čini mi se kao da sam istovremeno i svoja kći i svoja majka. Kao da gledajući njih živim sve živote istovremeno, jer nemam zabludu koju često mladi imaju da nikad neće ostarjeti, da nikad neće imati bore i križobolje, da ih nikada neće snaći nesreća života, kojem je potrebno samo dovoljno vremena da ti ju natovari na leđa. Kroz svoje dijete živim svoje djetinjstvo, kroz majku svoju starost. Kao da istovremeno živim po cijeloj dužini životnog vijeka.

Kršćansko vjerovanje o životu nakon smrti me uopće ne privlači. Pogotovo, da mi netko nakon svega ovog, kaže da još moram u čistilište (ili ne daj Bože u pakao), pa ovaj život je već čistilište i pakao svoje vrste, zar sada još i poslije moram trpjeti sranja?! Ne hvala. Radije bih da ničega nema. Općenito vjerujem u kategorički imperativ, i da neovisno o nagradama i kaznama, moram biti najbolja što mogu, moram dati sve od sebe i nastojati rasti, razvijati se i ispuniti svoju bit. Oh, kako više ne podnosim plitkost i licemjerje. Kako mi smeta površnost, i glupo gubljenje vremena. A opet, često mi se čini da sam i sama licemjerna, jer nekog tko mi ide na živce neću poslati u tri pm, ili da gubim vrijeme na internetu, svezana za svoj radni stol na poslu.

Sanjam šalicu kave, jutarnji mir, dobru knjigu i krajolik prekriven snijegom. Sanjam miris kolača, valjanje tijesta i čistu kuhinju. Sanjam duge šetnje, miris proljeća i skiciranje ljudi na kavama. Sanjam vrijeme za sebe, a njega nema. Nema mene.

Sanjam o rezbarenju drva, o bojama što kaplja na sve strane, o svibnju na mojoj terasi, o tome da gurnem prste u sipku zemlju, sanjam o drvenoj kolibi u šumi, bez stuje i bez tekuće vode. Sanjam jednostavnost pokreta, jednostavnost misli, jednostavnost odnosa.

Sanjam primitivnu, iskonsku sporost života.



Post je objavljen 07.02.2018. u 09:32 sati.