Časnički namjesnik Semjon Danilović Nomokonov – 'duh stabla'
Časnički namjesnik Semjon Danilović Nomokonov rođen je 12. kolovoza 1900. u selu Deljun u Zabajkalskom Kraju na granici Rusije i Mongolije. Po nacionalnosti Evenk. Od djetinjstva živio je u tajgama, a sa sedam godina prvi je puta pucao u lovu na jelene. Oženio se s devetnaest godina, ali ga je zadesila obiteljska tragedija. Od šestero djece umrlo mu je četvero, a za njima i supruga.
Časnički namjesnik Nomokonov oženio se drugi put 1928. jer su mu preživjela djeca bila vrlo mala i trebala su majku. Iz drugog braka dobio je još šestero djece. Časnički namjesnik Nomokonov sudjelovao je u rusko-japanskom ratu (1938.-1939.) gdje je upisao službeno 8 pogodaka (7 vojnika i časnik japanske Kwantungove vojske).
Početkom napada Njemačke na Sovjetski Savez, točnije u kolovozu 1941. časnički namjesnik Nomokonov nalazi se opet u vojnoj službi, ali u logistici, u sanitetskoj desetini ranarnika (borbenih spasitelja). Tijekom evakuacije ranjenog, Nomokonov je primijetio kako njemački vojnik cilja u ranjenog sovjetskog vojnika. Udaljenost je bila negdje oko 1000 metara, ali je Nomokonov instinktivno podigao pušku, naciljao i opalio. Njemački vojnik pao je pogođen.
Nakon ovoga Nomokonov je prebačen u snajperiste. Interesantno je za Nomokonova da nikada nije rabio optički ciljnik, a službene pogotke urezivao je u svoju lulu za pušenje i to točkom za vojnika, a iksom za časnika. Ubrzo je stekao nadimke poput 'Jastrebovo oko' ili 'Šaman tajge', a sve poradi načina maskiranja koji je primjenjivao.
Naime, Nomokonov je prvi uporabio komade špage i tkanine koje je vezao po svojoj odori, a čizme je oblačio konjskom dlakom. Imao je malo ogledalo kojim bi hvatao sunce i bljeskao u namjeri otkrivanja protivničkog snajpera, a uveo je i borbenu kacigu na štapu kao 'mamac' za protivnika.
Ukupno je upisao 360 službenih pogodaka, a zbog svoje preciznosti i domišljatosti prebačen je obučavatelja snajperista. Njegove polaznice bile su i neke sovjetske snajperistice o kojima sam već prije pisao. Službeno mu je upisano 150 polaznika obuke za snajpere. Osam puta je bio ranjen, a dva puta od eksplozija minobacačkih granata.
Nakon rata kući se vratio na konju, s dvogledom i puškom broj 24638. Sve je to dobio od vojske kako bi mogao nastaviti ono što je najviše volio – lov u tajgi. Dva puta je odlikovan redom Crvene zvijezde, Redom Crvene zastave i Redom Lenjina. Njegova kćer Zoja Babujeva intervjuirala ga je i radila zabilješke u namjeri izdavanja knjige o svom ocu, koji nikada nije naučio čitati ni pisati. Kćer ga je opisala kao vrlo šutljivog koji nije želio pričati o ratu.
Nomokonov je umro u Zugalayu 15. srpnja 1973. Iza sebe je ostavio devetero djece i 49 unučadi. Za kraj još samo ovo. Jedna Njemica, majka koja je otkrila da joj je sina ubio Nomokonov napisala mu je pismo sa željom da joj odgovori da li ga muči savjest što je ubio toliko ljudi. Nomokonov je odgovor izdiktirao svojoj kćeri i zamolio je da pismo pošalje u Njemačku. U pismu je bila napisana samo jedna rečenica: 'Da ste vidjeli razaranja i zlodjela koja su počinjena, ne bi sada mene proklinjali, već one koji su to učinili.'
Ruska kinamatografija u filmu 'Snajper 2 – Tungus' pokušala je prikazati život Nomokonova ali kao i svaki film (to je samo film).
Post je objavljen 09.01.2018. u 11:19 sati.