Otvorim jutros svoje duplo prozorsko staklo
(A čistio ga nisam čak od dvije i pete!),
U paučini nađem staro cigaret-paklo,
I neke davne, mrtve, suhe... prazne insekte.
A onda otvorim blog (za isto to razdoblje):
Ima li ikog živog? Pa krenem klik do klika.
No surfao sam samo kroz zapušteno groblje
Praznih čahura bloga. Mrtvih ljuštura nicka.
Mogu li zamisliti neku dvadeset petu?
S budućom blogosferom? O, još i kako mogu!
Gle, jedna slična ruka surfa po Internetu,
Po mojem mrtvom nicku… Po mojem mrtvom blogu.
Zaludu traži dušu u nostalgičnom žaru,
Zaludu davne rane pokušava da liječi.
Moj mrtvi blog je nalik na staru pepeljaru,
Prepunu opušaka od sagorenih riječi.
Evo, ovoga časa (dok s vama sam u vezi),
Dok ste na ovom blogu, vi dragi ljudi s Neta,
Iz svakog moga stiha već nakazno se kezi,
Sa opuškom na usni ta... Dvadeset i Peta.
Post je objavljen 16.12.2017. u 09:58 sati.