Umirao je baš poput stabla
izgubivši najprije sluh, pa glas,
a dugo prije toga redovito čitao osmrtnice
s radošću nosio satove koji su stali
točno u određeno vrijeme- jer vremena nema
Upalim li za njega svijeću danas
može se lako desiti da mi podivlja ruža pod prozorom
to mu ne donosi mir
duhovi još se ljube
Sanjam mu usta, govori mi nešto
ali Zlato moje, ja ga ne čujem.
Tuzi crtam masnom crnom olovkom
strašne obrve, nazivajuć je vješticom.
Rugam se, baš onako kako smo to činili zajedno.
Danas je dan duhova koji odbijaju umrijeti
pa me sjenovito susreću u kupaonici
dok u sapunici mirisnoj natapam bluzu
u kojoj me grlio
Umirao je baš poput stabla
ne ljuteć se pritom nimalo,
zato i nije umro.
Otišao je samo da se makne s puta mojoj sreći,
ko vosak mi se otkinuo s prsta
ponijevši sa sobom vruće kapilare mojih jagodica
Post je objavljen 02.11.2017. u 22:22 sati.