.
.
.
.
- "Pička ti materina dimnjačarska prosta, đubre jedno kurvanjsko. jaja ću ti flambirat
....let lampom. Kako li te samo nije sram oglodat lopatu do drške. I još da djeca gledaju!"
- "Vrati mi moje rapidografe kurvo. Zbog tebe sam ostavio nacrte, arhitekturu, kobaltni
....servis za varenje balonera za blok termoelektrane na koks. Kurvo. Kurvoooo!"
- "Sva moja perspektiva kao vrhunske prekvalificirane švelje je otišla u kurac. Gnome."
- "Gnome? Jebo ti silovani Armin Salajić-Onki majku skotnu krmačo cilindrična. Da ti jebo!"
- "Ostavi se Armina! On nije kriv što je udahno regal jadan. Ipak je on bio ronilac na dah,
....ti si kriv što nisi dobro zakajlo vrata. Oduvijek si bio ofrlj u svem što si radio."
- "Ja ofrlj.? Tata ti bio ofrlj dok te pravio taku deklasiranu. Rodila si se na tri puta. Krmačooo!"
Ona je znala da ju on voli. Prezirala je njegovo prekomjerno uživanje u Afrovini.
No, nije bilo spasa, afrovina je opasan narkotik, puno opasniji od tuzeksa koji je
pokosio tolike silne umirovljenike. Čak su i u zavodu za statistiku otkazali goblenski prah.
Nitko nije imun na borolete. Svijet se mjenja. Osjećam to u vodi.
Prezimio sam s fenom u zagrljaju. Bila je to iskrena i nadasve uzajana ljubav
čovjeka i stroja. Spoj emocija i tehnologije. Simbioza torza i grijalice uparenih
u jednu funkcionalnu cjelinu pod starim pernatim jorganom. Jebo sam mu mater Braunovu.
Ma nije da mi ide danas, neki sjeban dan se nadvio nad cijelokupnu regiju.
Došao je Stavros po svoje. Nadam se da će cijelokupni seminar odati nešto novo, nekakav
krupnijii radikalan zaokret u turbulentnim prostranstvima savršenstva besmislenosti.
No, pa da probamo. Jedan probo pa se usro. Kasnije je zaledio govno i prodo ga pod
teško komprimiran metar drva. Snašo se čovjek. Nekidan sam čuo da je otvorio firmu,
patentiro smrznuto govno a pol europe se sad grije na fekalne granule. A one još i
hladne k tom. Jebo tehniku. Ja ni šestar ne znam držat kak treba. Ajmo.
Indira Šelembaj je bila niska rastom. Krezuba. Glupa ko kurac i imala je tri sise.
Nitko ju nije volio osim samo nekih devijantnih dečkiju iz osmog razreda koji su
pravovremeno uočili njezine genetski predispozirane prednosti. Držali su se dečki
one, ko prvi njegova djevojka, ili barem nekog od tri njezina najuočljivija dijela.
Indira je voljela svoju treću sisu. Pomno ju je polirala svakim danom sprejom za
treću sekundarnu genitaliju te ju držala umotanu u dekicu od planinske zebre.
E vidiš, tih zebri ima još samo šest. Komada. I svih šest su gluhonjeme. I nemaju
kopito. Ni grivu. Neke nemaju ni vrat. Čelo. Violon Čelo. Uopće ih nema zapravo.
Kasnijom analizom pokazano je da su to pripitomljene ulješure trenirane da zavaraju
puk da su planinske zebre. Nitko skoro 38 godina nije posumnjao u njihovu savršenu
krinku. Jebo im konj mater. Na vanrednom vijeću UNa koje je hitno sazvao južni
Kabul raspravljano je o faktama da je kompletna znanost išla u krivom pravcu i da
pod svaku cijenu treba razotkriti tajnu ove podle pizdarije.
Ulješure su bile dio velikog plana Baskijske separatističke stranke dvopizdnih
tetrijeba koji su evolucijki zakinuti za plivaće peraje skovali plan osvete.
Istrenirati i potplatiti ulješure da sustavno zavaravaju znanost da su planinske zebre,
preoteti njima u međuvremenu dio povijesne istine evolucijske tekovine te se
ubaciti u kategoriju vodozemaca. Nizak prag moralne vertikale. Lobotomija frakture
uz pokoje iščašenje istegnutog gnojenja. Opasni su ti stvorovi. Tetrijebi.
Eto ja sam imao čast dresirat jednog da bude Van Damme. Dvajest i šest godina smo
mi svako jutro ustajali u četri i dvajest i tri, pa trčanje, kondicioni trening,
preskakanje s balvana u krušnu peć, zalijetanje glavom u amortni betonski blok 49
puta zaredom i to bez pauze između ponavljanja, paljenje vlastitih obraza benzinom,
ispijanje vrele magme, šamaranje nogom pokojnog oca, vrištanje na svemir iz
poze ležanja na kuku, pa onda odavno zaboravljene tehnike povraćanja pravokutnika
uzvodno uz ušće Amazone, čučnjevi dok radiš stoj na rukama, bušenje samog sebe raznoraznim
tupim predmetima te naposlijetku ultimativno usavršavanje najopasnije tehnike
svih borilačkih vještina, probijanje zvučnog zida nepoturpijanom jelovom daskom.
Cijeli svijet je bio naš. Samo naš. E a onda je sve propalo. Tetrijeb se propio,
ostavio životni san i sad vozi viljuškar u Lesnini. Sjebane su to grdosije. Iznimno.
Mislim. Nikad ne znaš na čem si s tetrijebom. Zato sad uzgajam oposume. Imam devet njih
i baš se ono volimo. I djecu ćmo imat. Al tek za jedno 4 godine. Kad legaliziraju
brakove s oposumima. Mislim, nije u redu imat djecu van braka. Brak je svetinja.
Ljubav nije ništa dok nije ovjekovječena prstenom. Što ručnim. Što nožnim.
p.S.
Volim te oposumu!
___
Prolog uzet iz zbirke autobiografskih kuharica: "Ja, ja i ponekad opet ja", Zavod za ilegalni žečji okot, Pitomača na Majni, 1962.
Post je objavljen 30.10.2017. u 14:56 sati.