Zašto čovjek ne voli život nego želi uživanje?
Od kada je počeo govoriti "ja", čovjeku je to život, no nikada nije spoznao strukturu niti ima volju.
Crkva čovjeku tumači i on vjeruje da je život božja volja.
Po teoriji za čovjeka je sve u prirodi relativno.
Poslije rođenja tijela i dalje, čovjek vapi za energijom, zato je i ovisan.
Imajući u vidu sve to, čovjek ne doživljava inspiraciju kao stvarno,
nego senzaciju osjećanja emocija. Njemu je psihologija mučenje,
međutim on ne zna za drugo, niti je ikada dobio
upute kako se držati činjenica.
Čovjek ne razlikuje stanje objektivnog tijela i subjekt probave, zato ne voli, ne doživljava stvarno, ne prihvaća činjenice istinom, nego umišlja ideje zbog želja.
Njemu je sve vezano za bogatstvo i karijeru, zato kulturnima povjerenje ne znači ništa.
Da nije duševne ovisnosti, psihologije ne bi ni bilo.
Voljeti se može jedno sada i to ne duže od trenutka i ne veće od točke.
Upravo je jedno kao slobodna nula, ali i inteligentna moć.
Moć nije moguće ugroziti, jer od cijelog vremena svijetlosti i svih sila zračenja, u centru nule se dobije sklad kao savršeno svjetlo sunce.
Nikome u državi nije stalo do prirodnog odgoja djece.
Priče su prazne bez znanja, bez namjere da se loše mijenja i čisti.
Kad god može čovjek se maskira, jer nje njemu bitno da nikada ne razjasni tamu univerzuma iznutra.
Sve se to može analizirati, tim prije što je sve isključivo fizičko, no na silu bez voljenja nema kvalitetnih promjena.
Post je objavljen 19.10.2017. u 17:23 sati.