Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/miskoi

Marketing

Zelena klupa


Zelena klupa


Osjećajući neki neimenovani nemir u grudima, starac neodlučno zastane na raskršću i pogleda u jednom, pa odmah zatim u drugom pravcu, da bi se iz sebi potpuno neshvatljivog razloga, odlučio za treći pravac. Kojim inače nikad nije kročio na svojim uobičajenim dugim šetnjama koje su znale potrajati i nekoliko sati. Mrzio je politiku, prezirao je televiziju i činilo mu se, da svi ostali oko njega udišu i žive upravo to što on odbija primiti u svoj život. Zbog toga se odlučio na osamu koju bi, uvijek kad bi to vrijeme omogućavalo, koristi za duge šetnje na kojima su mu društvo bile samo njegove misli.
Pošavši prema parku, kojim sigurno već desetak godina nije prošao, zapahne ga miris nekog cvijeta kojemu imena nije znao, ali miris tog se cvijeta ucijepio u njegovu dušu i starac se uspravi, protrne, sijeda mu i prorijeđena i poduža kosa zaigra na povjetarcu. Sive mu oči, pomalo stisnute braneći se od navale bora, živo zaiskre, dok je dubokim udisajima upijao miris neimenovanog cvijeta. Koji mu je govorio o Aniki.
I te je blage i daleke jesenje večeri isti miris lebdio u jesenjem zraku, dok je starac, koji je onda bio naočit mladić, koračao parkom dugim i sigurnim koracima, vodeći Aniku prema dugačkoj zelenoj klupi koja se nalazila na pomalo skrovitom mjestu.
Prisjećajući se tog dalekog događaja, starac neodlučno zastane i osvrne se: morao se orijentirati, prizvati pamćenje u pomoć. Gdje li se, točno, nalazi ta klupa? I nalazi li se još uvijek na svom mjestu? Na mjestu njegove mladosti.
Više nagonski, nego što ga je pamćenje služilo, starac krene lijevo, pa uz nekoliko stepenica, dok je šljunak škripao ispod njegovih nogu. Zavivši još jednom lijevo, iza povelikog grma koji je sakrivao ljubavne parove od radoznalih pogleda, odjednom se nađe na mjestu kojeg je tražio. Na pravom mjestu.
Starac osjeti lagani ubod u grudima: vrijeme kao da je učinilo skok unazad, veliki skok od nekoliko desetljeća. Anika je bila tu, sjedila je na zelenoj i dugačkoj klupi, dok joj se kestenjasta i vrlo duga kosa presijavala na jutarnjem jesenjem suncu. Glava joj je bila pognuta, dugački vrat povijen, dok je na koljenima držala knjigu i čitala. Drhtaj u starčevim grudima se nije smirivao, kad djevojka podigne pogled s knjige i osmjehne mu se dobrodošlicom: nije to bila Anika.
Starac zbunjeno klimne, uzvraćajući pozdrav, pa se polako spusti na klupu, sjedne i zagleda u zelenilo grmlja, uopće ga ne vidjevši. Um mu je plesao vraćajući ga u divne sretne dane mladosti kad se sve činilo mogućim i kad je smrt bila nešto apstraktno što pogađa neke druge i nepoznate ljude. Na toj je klupi govorio Aniki o svojoj žudnji za njom, dok ga je ona zadirkivala, ali nikad vrijeđala, zbog njegove žudnje uskraćujući mu ispuniti želju. Volio ju je i nije se ljutio zbog toga: nekako je osjećao da to i ne bi bila Anika, ona prava Anika, koju silno voli, kad bi mu udovoljila.
Dani s Anikom su se odmotavali, istovremeno tihi i nemirni sve do onog dana kad mu je rekla da odlazi: otac joj je bio oficir i morao je na drugu dužnost, u drugi grad.
Decenijama poslije te kobne večeri, starac se i dalje živo sjećao bola kojeg je osjećao te večeri grleći Aniku i udišući miris njene kose. Sad, dok su mu se oči vlažile, starac nježno pogladi klupu po glatkom mjestu na kojemu je nekad sjedila njegova Anika, a iz grudi mu se otme duboki uzdah, prijeteći se pretvoriti u plačni krik. Pribrao se, zatomio bol, čudeći se jačini bola koji je brzo izronio na površinu sjećanja, pa maramicom obrisao suzno ok.
Djevojka, koja ga je podsjećala na Aniku, a koja je sjedila u starčevoj blizini sad ustane, priđe starcu, nagne se prema njemu i blago mu spusti mek poljubac na obraz.
- Eh! - zbunjeno uzvikne starac.
- To je zbog onog pokreta rukom, milovanje klupe - reče djevojka gledajući ga pravo u vlažne oči. - Mora da ste je mnogo voljeli.
Nije stigao odgovoriti: dok se pribrao, djevojka je već zamakla iza grma i nestala mu s vidnog polja. Starac pogladi dlanom poljubljeni obraz, udahne, ustane s klupe i polako krene prema izlazu iz parka, ostavljajući prošlost tamo gdje joj je i mjesto; zauvijek pohranjenu u sjećanju.

Copyright © 2017. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.


Post je objavljen 13.10.2017. u 19:13 sati.