Ko je odmah pomislio na Balaševu pjesmu "Triput sam video Tita Maršala" neka digne ruku.
Otkako znam za sebe, bila sam nesigurna, nezainteresirana i nevoljna upuštati se u fizičke ludorije. Dok se većina mojih vršnjaka pentrala posvuda, preskakivala svašta i radila salto u zraku, ja sam stajala čvrsto na svojim debeljuškastim nožicama. Takva sam i danas. Trebalo bi je 30 godina da u moru naučim kolut u nazad, još uvijek ne znam skakati na glavu (u moru, jelte), rijetko kada u more ulazim tako da direktno skočim (suprotno od toga se zove: penzionersko ulaženje u more gdje se malo po malo privikavaš). Čak je i plivanje kod mene išlo relativno sporo (pogotovo kao da se uzme u obzir da sam otočanka).
Nikad ništa nisam slomila, jednom sam doduše išla na šivanje raspukotine iznad obrve, ali to je zato što sam dobrovoljno udarila glavom o betonsku klupicu. Naime, prijateljica (kakva prijateljica, ha?) mi je rekla da glavom dodirnem neku igračku i kad sam ja naivno krenula - ona je igračku makla i ja malo raspuknula glavicu. Sada imam 3 šava iznad desne obrve kao vječni podsjetnik.
Ne sjećam se da sam ikada pala iz/sa bicikle. Nije da sam je nešto previše vozila u životu, ali očito sam bila dovoljno oprezan vozač (koji do danas nema vozačku dozvolu nijedne kategorije).
I kako sam tek sa 30 počela intenzivnije voziti biciklu, pokušala sam se sjetiti kada sam pala s bicikle. Moje sjećanje mi je reklo da sam 3 puta pala. 2 puta ispred kuće prilikom kretanja i jednom sam se zabila u žbunje nakon omanje nizbrdice.
Tek nedavno sam shvatila da sva ta tri neslavna događaja su imala jednu istu nit - prije nego što sam pala, pomislila sam da bih mogla pasti.
Prvi puta (sa kojih 19 godina) sam krenula iz kuće i kako mi je kuća na maloj nizbrdici, treba odmah upotrijebiti slalomaške vještine. I dok sam tako išla lijevo, desno, lijevo, desno - pomislila sam: Ovo je baš ulica di bih mogla pasti. 2 sekunde kasnije, oderala sam nogu po cijeloj dužini. Još se sjećam kako me peklo.
Drugi puta (sa kojih 25-30) išla sam voziti biciklu s prijateljima do obližnjeg mosta. U povratku nas je dočekala lijepa nizbrdica. Netko je zamolio da stanemo pored ceste gdje ima mjesta za odmoriti se i ja sam skrenula s ceste i kako sam se još uvijek nešto brže kretala, pomislila sam da se neću uspjeti zaustaviti i da bi nos bicikle mogao završiti u žbunju. Tako je i bilo. Uopće nisam brzo vozila, mogla sam se komodno zaustaviti, ali sam se u glavi nekako pomirila da mi je danas suđeno žbunje. Minutu nakon toga to je postala priča za ismijavanje, ali tek sada, nakon puno godina, to je priča koja je postala lekcija.
Treći put se dogodio ovo ljeto (znači 36). Kćerkica ne može izdržati da ne dira biciklu i kako sam je ja pokušala što bolje staviti na zid u hodniku - tako je bicikla pala i blatobran se malo skršio i sutradan, kada sam uzela biciklu, pomislila sam da blatobran je praktički na gumi i da ko zna što se još skršilo. Sjela sam na biciklu i odmah pala. 8 dana nisam vozila biciklu. Zamolila sam tatu da testira biciklu, jer se ja ne osjećam sigurno. Rekao je da nema nikakvih problema s biciklom - da je on normalno vozio.
Kad sam se ponovno usudila sjesti na biciklu - shvatila sam da sam namjestil brzinu poprilično nisko i kako sam se navikla da uvijek vozim, kako bih ja to rekla - lijevo 2, desno 5, (znači neka srednja brzina) tako da sam nižu (ili sporiju?) brzinu doživjela kao da je lanac otpao i ja mlataram po zraku. Kad sam ponovno sjela na biciklu - sve što je trebalo jest voziti kao da je bicikla u savršeno stanju - i bila je, samo je brzina bila namještena poprilično nisko, jer je zadnja vožnja bila po uzbrdici, prema kući.
Više nijednom nisam pomislila da bih mogla pasti (Ok, lažem, pomislim, ali onda kažem da neću pasti i da super vozim i nema razloga da padnem). Sada svoje mislim koncentriram na: jesam li maknula lokot s bicikle (da, znala sam kretati s lokotom), jesam li kćerkicu pričvrstila kako treba, jesam li dobro stavila torbu u košaru (neki dan nam je odletio plišani pas iz košare), je li sve ok s gumama (nakon Oktoberfesta ima hrpetina razbijenog stakla posvuda). I onda los gehts.
Obožavam svoju biciklu. Obožavam da svaki dan mogu ići u školu i iz škole i da na kraju dana odvozim 20 kilometara. Obožavam i kad me kiša uhvati jer imam gotovo svu biciklističku odjeću koja mi treba. Obožavam kad je sunce vani jer tada se punim vitaminom D koji mi je ove godine bio nizak. Obožavam što napredujem u razumijevanju Google maps navigacije (iako mi je lakše zapamtiti put do škole gledajući dućane i restorane, zgrade i parkove). Obožavam što sam brža od tramvaja i što ne čekam za javni prijevoz (ali i kad čekam - zapravo ne čekam, jer pišem pisma). Obožavam što mi je bicikla dala jednu slobodu zbog koje svaki dan učim nešto novo o sebi (pogotovo kad se izgubim, unatoč navigaciji i pamćenju dućana i restorana, zgrada i parkova).
Stavila bih sliku, ali je bicikla toliko šporka da me sram. :D
Post je objavljen 07.10.2017. u 07:47 sati.