Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/pjaceta

Marketing

VW

Ljeto je prošlo. U grad su se vratile gužve. Trube na semaforima. Činele na kliskoj cesti. Kočijašenje pred školama i ostalim jutarnjim gužvaonicama. Sve je prije kao isto. Sve prije se ljudi vračaju sa odmora. Isto se ponašaju. Razgovaramo o odmaranju doma. Toplice, brda, mir i tišina. Ljeto je najljepše na kontinentu. A jesen, ona je u Dalmaciji. Ali što kad ljudi okovani suvremenim načinom života dijele sudbinu određenih godišnjih odmora, školskih godina i šefovskih mentalnih deklinacija. Od-do. Godišnji. Ljeto. Život.

Prometujemo kroz život kao u prometu. Stojimo na crvenom, kočimo u okuci, smanjujemo brzinu na skliskom. Prilagodba vremenu. Poštujemo prometne znakove jer određuju red među prometalima, odnosima, ljudima. Čitanje prometnih znakova pomaže protiv nepismenosti bahatih vozača. Onih koji se kao nikoga ne boje, jer oni sve mogu, oni imaju vezu u obliku načelnika policije, njihovi prometni listići su bacanje poreznih novaca. Oni ne plaćaju kazne, oni nisko lete, oni ulaze u crveno i kad s druge strane već krene kolona, oni voze velike i jake aute jer oni ... imaju malog pišu. Tako kruži ta legenda – veliki auto, mali pišo. Ali nema to veze sa veličinom, ni auta, ni piše. Muškarcima je auto ... Rijetko kome je tek sredstvo od točke a do točke b. U pričama je glavna tema. Kupio sam ... Ima toliko i toliko konja. Plus jedan. Marke te i te. Postoje marke kao imena vele važnih svjetskih umjetnika. Ah, nemoj Škodu. Nemoj Korejca, može Japanca. Švaba je zakon. Narodni auto.
Što Švabi nije uspjelo u 2. sv., niti marki u 3. balkanskom, to je Narodnom autu uspjelo. Građanin svake poslijesfrj države svoje nade polaže u Švabu. FauVe je auto za koji će se odlučiti svatko. Kvalitetan i pristupačan. Bosna se je uzdigla na dvojki, dizel. Nekad je u predgrađu Sarajeva postojala tvornica. FauVe na domak ruke. Kao što je sve poslije 3. balkanskog otišlo u kukumar ili rasprodaju, tako je i FAS, Vogošča, kaput mahen. Iako je proizvodnja otišla, ljubav do Narodnog auta je ostala. To je bio auto ...

Škoda je šteta. Nije što je Češka, a Balkanci su navikli sa visine gledati na te od njih triput razvijenije kao na nešto što još uvijek dolazi na more sa paštetom, knedličkima, a po brdima se pentra u flipflopicama, plaća u 'črljenima'. Prošla su vremena 'črljenih'. Češka je razvijenija od bile koje postsfrj državice, ali još uvijek postoji taj posprdni izraz za sve što je 'češko'. Pa tako i Škodu. Auto koji se ne vozi jer, for gad sejk ... Važna je marka. Tako sa tim veličinama i pišama, nije više bitna samo veličina već i marka. Zamisli da ti uleti tip u fazonu: »Moj je Gučijev.« Bili pala na njega? Pih, ak' je već marka neka bude Dolće Banana. Ovaj, mislim, Dolce Gabana.

Meni je to ustrajavanje na markama pomalo smiješno jer proizvodnja je svjetska. Nijedan auto se ne pravi u jednoj fabrici od a do ž, već se ga sastavljaju po dijelovima koje proizvode različite tvornice. Kooperanti i globalna cijena. Motor u Narodnom autu je iz iste fabrike kao onaj od Škode ili španjolskog Seata. Motori za Citroen, Renault, Nissan i Daciu imaju istog. Pazi, istog, a mi ipak padamo na marke. Zvučne.
I muškarci padaju na marke. Možda će se netko usprotiviti – Ja, ne! Možda. Ali ako damo bilo kojem muškarcu dovoljnu svotu novca da može kupiti što god želi, većina će odgovoriti Švabom. Ili onim sa nišanom ili onim olimpijskih krugova. Mercedes ili Audi, i garant će vas pokušati uvjeriti da oni ne padaju na marke. Ali za duga putovanja, zbog sigurnosti, ... oni trebaju taj solidni, švapsko izrađeni auto. On nudi sigurnost.

Bili smo još na studiju, to je bilo tamo davno, davno. Nije bilo voznog parka kao danas. 101 je bio narodni auto. Otac od kolege vozio je pak neki bjesni veliki auto. Ono što danas vozi svaki drugi lik kao zbog sigurnosti ili zbog 'velike obitelji'. Terenac je tad bio čudo. Tako je jednog dana, sa tim divnim, velikim, crnim autom doletio sa 180 km/h u okuci autoceste u stup nadvožnjaka. Jedva živu glavu odnio. Zbog auta, dakako. Veliki auto, velika sigurnost! O, jeah. Da je vozio 101, ne bi ga ni špahtlom skinuli sa stupa. Ali dobro, 101 nije mogao 180, on je i kod 140 pružao masažu svih organa. Ala trese, brale.
I tako je kolegin tata odnio živu glavu zbog velikog, bijesnog auta. Da, da.
A da nije možda prebrzo vozio? Ili je prilagodio brzinu uvjetima vožnje? A da nije preforsirao svoje mogućnost, da se nije možda frajerisao? Veliki auto, skupi auto, bjesni auto, markirani auto, ne nosi sigurnost. Sigurnost je u našim rukama, u pravilnoj vožnji, čitanju prometnih znakova i poštivanju svih ostalih sudionika prometa.

To je kao kad bi lik uletio bajnoj djevi i rekao: »Moj je Guči, divno zvuči. Od njega se ne može zatrudnjeti.« O, jeah. Preventiva je u zaštiti, a ne u marki i veličini auta. Garaže su standardizirane. Možda je neki auto za pinkicu veći, manji, ali uparkirati ga bez ogrebotina i štete je stvar znanja i vještine.
Nije garaža kriva, kad plavuša ne zna stati na kočnicu u pravo vrijeme. Priznajem, stupići sa strane, zidići i slična izbočenja mi nisu jača strana. Znam nasjesti. Ogrepsti lim. Nije velika šteta ali ...
Meni na primjer su svi auti - veliki. Tome je garant kriva moja sljepoća. Oftalmološka dijagnoza. Zato volim male aute. Nije važna marka, nije važna tvornica, već estetika. Plavuša bira auto po ... Broju konja? Jašta. Takve doma ima. Po testovima njemačkog ADACa? Jašta. Neka oni sebi prodaju m za b. Plavuša bira po ... inspiraciji. Prvom dojmu. Dobrota, inteligencija, elegancija, ... Ček, o autu mi to. Estetika je na prvom mjestu. A sa njom je tako, kako bi moja Mare rekla: »Ajme meni Pjaceto, kake ti likove biraš. Mislim di su ti oči?« Ali meni su oni lijepi. Meni se na primjer ne sviđaju Marini likovi. Ona uvijek bira neke plave i žgoljave. Ja volim konkretan tip. Iako auto volim mali. Za grad je to najbolje - što manje to bolje. Ali ne smije biti ni premali, već toliko taman da mogu i na duži put.
Znam, znam, uzdah i izdah: žene! Tko bi ih razumio. Ali i muške je teško razumjeti. Svi govore da im nije važno koji auto voze, ali da im date mogućnost da izaberu što žele, ... Svi bi oni nišanili. O, Mercedes, te kjero mi amor. Klasična muška sapunica. Ili onaj drugi sa krugovima. Od četiri kruga, jedan će pogodit. U sridu. Dobre su te švabe. Ferceraju pravo švapski.




A, meni…. Seat, mi Emocion. Jednom sam poznavala jedno Seada. Bio je visok i žgoljav. Nimalo Seatistićan. Španjolci su mi dragi. I Francuzi. Volim Mediterance i ne mogu im se oduprijeti. Mislim, mogu se, ali onda to nije to. Žena se mora opustiti i prepustiti zavodniku ako želi biti zavedena. Ali da se razumijemo, nije svaki mediteranac i prvoklasni zavodnik. Treba znati odabrati. Kad sam kupovala svoj prvi auto bila je dilema između radišnog, solidnog i kvalitetnog Švabe. Ali ja ipak izabrah Francuza. Zbog mekoće mjenjača. Kod Švabe se naradih sa tim mjenjačem, dok iz prve dođeš do četvrte, zrnca graha teku. A kod Francuza ... o, la la. Klizi samo. Poezija. Francuski mjenjač je prava igračka, sa njim je vožnja jedno predivno putovanje. Tako je moj prvi auto bio Clio. I ne bilo koji, već Oasis. Imao je tepihe u duginim bojama, bio je tamno zelene boje i na njemu je lijepim slovima pisalo Oasis. Oaza za romantična putovanja. Ljubav na prvi pogled. Ni dan danas ga ne mogu zaboraviti. Užitke u koje te uputi onaj prvi, pravi, ti se teško mogu kasnije nadmašit. Poslije njega su bili drugi. Auti. Francuzi. Sa njima je život bio putovanje. Zadnji je Korejac. Na moje veliko iznenađenje. Solidan, a lagano klizi. Ali ....

Ali baš kao u svakoj priči postoji neki 'ali'. Nedostaje mi moj mediteranac. Taj fini osjećaj za vožnju. Prilagođavanje uvjetima vožnje, znakovima na putu, laganom preskakanju brzina uz dobro prijamanje kolnika, ... I taj osjećaj, kad se u autu osjećaš kao doma. Povežeš se na onom nekom nestvarnom nivou i znaš da je to, to.
Kad prođe ljeto, mediteransko toplo, nedostaje mi. Emocion. Osjećaj.
U jesen, kad grad oživi, kad vreva, buka i gužve odzvanjaju mokrim kolnicima, osjećam se kao Švabica. Šaltam u prvu, drugu, treću. Vozim, ne osjećam. Jer to jesenje. Oh, to jesenje. Kišno je. Vozim po pravilima od zelene do zelene, kočim, zastajem, čekam, šaltam, nikako stići. A ja bih da je zeleni val duži, da ljeto traje duže, da život nije od-do, već da je Život ljubavno putovanje u oazi svojih snova. Putovanje u sigurnom autu, koji ne nudi samo siguran lim, mašinu, već nosi i emociju one neke povezanosti, povjerenja i opuštenosti, užitka u samoj vožnji, kad si na cesti kao u svom domu. Putuješ, a živiš emociju na puno.
I onda taj ali… kad svi voze narodne aute za mase, a vi bi samo jedan, jedinstven Emocion. VW mijenjam za Seata. Motor je isti, sve su ostalo nijanse.



Post je objavljen 12.09.2017. u 15:03 sati.