Nastavak nacionalističke ofenzive i zaustavljanje do 27. travnja 1938.
Dakle, rat još ni izdaleka nije bio gotov iako su Nacionalisti osvojili vrlo vrijedna i velika područja. U Pirinejima su generali Solchaga, Moscardo i Yagüe prodrli do rijeke Segre i njezine velike pritoke Noguere Pallarese koja se spušta sve do granice Francuske. No, tu su naletjeli na fantastičan i gotovo mitski herojski otpor jedne republikanske divizije kojom je zapovijedao Antonio Beltran.
Ta republikanska divizija nosila je nadimak 'El Esqunazo' (neuhvatljiva – po Athumanunhu, a nadimak je doista i opravdala) operirala je u dolini Alta Cinca i gotovo izludila Nacionaliste, jer tjednima nisu mogli svladati njezin otpor. Zapravo, po Athumanunhu, velika rijeka Ebro cijelim svojim tokom, do utoke Segre, sve do njezinog ušća u Sredozemno more, gotovo je idealna prirodna zaprijeka i predstavlja snažnu prirodnu crtu obrane koju su republikanske postrojbe famozno ojačale fortifikacijskim utvrdama.
Prvo razočarenje doživjeli su Talijani koji su na ušću Ebra žarko željeli izbiti na more, ali su teško zapeli kod grada Tortose gdje su ostali 'prikovani' sve do 18. travnja. Iako su talijanske postrojbe na kraju zauzele Tortose, teško su se potrošile i za neko duže vrijeme neće biti sposobne za bojno djelovanje.
Napredovanje je jako usporeno i nacionalističkim postrojbama na južnom klinu prodora prema moru, gdje su nacionalističke postrojbe pokušale prodrijeti iz smjera Teruela preko pustoši Maestrazgo. Prvo je snažna kiša omela brzi prodor, a tada su republikanske postrojbe dobile pojačanje u protuzrakoplovnim topovima i novim zrakoplovima lovcima koji su stigli iz pošiljke preko Francuske.
Sve do 27. travnja na svim je crtama bojišnice početni nacionalistički zamah sveden na zastoj i Nacionalisti su prisiljeni stati na dostignutim crtama. General Aranda pokušat će još jednom 1. svibnja produžiti napad uz potporu generala Garcie Valina koji je sa svojom bojnom skupinom djelovao između postrojbi generala Arande i generala Varele, a s temeljnom zadaćom da čim napad na krilima popusti i zapne, on produži napad na središtu.
No, republikanske postrojbe kao da su sada spremne na sve, pa i ta zamisao Nacionalista pada u vodu, jer su se razvile izuzetno teške bitke. To iznenadno i neočekivano sporo napredovanje izazvalo je gunđanje i ljutnju kako političara tako i nacinalističkih zapovjednika. To gunđanje nije prestalo ni nakon uspješnog napada 'Legije Kondor' na republikansku ratnu luku Cartagenu, gdje se republikanska ratna mornarica opet teško osramotila, a sada pretrpjela još i pad bojnog morala mornara kojima više ništa nije bilo jasno.
Danima su 'čućali' u lukama i nisu odlazili u nikakve ophodnje, a kada su napadnuti opet nisu bili spremni za pružanje otpora. Sada su se sve nacionalističke nade u konačnu pobjedu raspršile i nastalo je silno ogorčenje. Na drugoj strani Republikanci su iznenada dobili još jednu veliku šansu, jer stvorena je atmosfera koja im je uvelike išla na ruku.
Čak je i Hitler poželio povući 'Legiju Kondor' iz Španjolske, jer po njemu njegovi vojnici tu više nisu imali što naučiti. Jedino su 11. travnja Talijani poslali još 300 časnika kao 'svježu krv' u svoje zamorene postrojbe koje su pretrpjele sramotu kod Tortose. Na drugoj strani i Francuzi su malo pojačali svoju naklonost prema Republikancima, pa su otvorili svoju granicu za dobrobit Republike.
Sada će tuda stići 25 000 tona ratnoga i doknadnog materijala za republikanske postrojbe, a Sovjetski Savez upravo je tuda poslao novih 300 zrakoplova tipa 'Mosca' i 'Supermosca'. Sovjetske zrakoplove prevezli su Francuzi na kamionima. Sovjeti su pripremili još 500 zrakoplova, ali je Francuska 13. lipnja, na pritisak Velike Britanije opet zatvorila svoju granicu sa Španjolskom.
Ipak jedan poljski dobavljač uspio je i preko tako zatvorene granice dopremiti Republikancima znatnije količine kamiona i zamjenskih motora za već postojeće kamione koji su bili u kvaru. Od 1. lipnja, pa nadalje, Talijani će slati još svježih vojnika u pomoć Nacionalistima s obećanjem da će to potrajati tako dugo dok se na najvišim tornjevima Barcelone, Valencije i Madrida ne zavijori nacionalistička zastava.
Novi udar na dopremu ratnoga i doknadnoga materijala Republikanci su doživjeli kada su se povukli svi trgovački brodovi osim britanskih. Nacionalističke podmornice poučene prijašnjim iskustvima s britanskim ratnim brodovima, sada više ne napadaju britanske trgovačke brodove na otvorenim morima, već potapaju te brodove iznenada u lukama kada su ovi privezani na dokovima.
Britanska mornarica opet je bila posramljena, jer nije mogla zaštititi svoje trgovačko brodovlje, ali kada su Britanci zaprijetili da će zauzeti vojnički Menorcu, Nacionalisti pristaju da Almeria bude luka u koju smiju pristajati britanski trgovački brodovi bez straha da budu potopljeni. No, Republici luka Almerije nije mogla priskrbiti potrebiti iskrcaj koji je sada pao na sedminu prijašnjeg.
Dok se to sve događalo nacionalistička ofenziva u Maestrazgu nastavljena je, ali katastrofalno sporo, gotovo nikako, jer su republikanske postrojbe pod zapovjedništvom generala Leopolda Mendeneza pružale vješt i izuzetno, do tada neviđen otpor. Republikanski otpor nije omekšao niti angažman 'Legije Kondor', pa je na kraju zapovjednik 'Legije Kondor', general Volkmann, morao priznati da su mu časnici, dočasnici, vojnici i ratna tehnika potrošeni i premoreni.
Naime, Republikanci su opet primili nove zrakoplove tipa 'Mosca' 'Supermosca' i 'Grumman'. Poradi svega toga nacionalističke postrojbe zauzele su tek 14. lipnja Castellon de la Plana. Padom Castellon de la Plana Nacionalisti su dobili napokon jednu luku na Sredozemnom moru i to samo na 80-tak kilometara od Valencije. Ipak, unatoč tim minimalnim uspjesima nacionalističkih postrojbi na samo 12 km sjeverno od Sagunta, prisiljeni su nanovo stati i presložiti umorne postrojbe koje nisu očekivale tako snažan otpor Republikanaca.
Početni proljetni optimizam Nacionalista sada je potpuno splasnuo i nestao, nacionalističke postrojbe osjetile su ratni zamor koji političari nikako nisu željeli prihvatiti, pa su nacionalistički generali poduzeli još jedan napor za zauzimanje Valencije, sada srce Republike.
Nadnevka 5. srpnja u napad je bačeno sve što su tada imale nacionalističke postrojbe. Nacionalisti su koncentrirali 900 topova i 400 zrakoplova, a sa sjevera snažno su pritisnule nacionalističke postrojbe kojima je zapovijedao proslavljeni general Garcia Valino. No, Republikanci su mu suprotstavili najbolje što su tada imali, svoje postrojbe kojima su zapovijedali izuzetno sposobni i lukavi republikanski generali Duran i Menendez.
Nadnevka 13. srpnja nacionalističke postrojbe grunule su iz smjera Teruela pod zapovjedništvom generala Varele, a u pomoć su im stigle osvježene talijanske tri divizije. Zaštićeno žestokom paljbom topništva i bliskom zračnom potporom navarsko i talijansko pješaštvo za pet dana napredovalo je 90 km na bojišnici širokoj oko 30 km, a onda su naletjeli na republikanski sustav utvrda nazvan 'Crta XYZ' kojom su zapovijedali republikanski brigadiri Romero i Güemes.
Ova dva republikanska brigadira već su se proslavila 1936. godine u bitkama za Madrid, a ovdje su sada bili izgrađeni objekti utvrđivanja i preživljavanja s pokrivkama trećeg stupnja (te pokrivke mogu izdržati eksplozije bombi od 500 kg, jer su debljine više od 2 metra – po Athumanunhu).
Svi juriši i navale nacionalističkog i talijanskog pješaštva lomili su se u ubitačnoj strojničkoj vatri Republikanaca. Nacionalističke postrojbe pretrpjele su najteže gubitke do tada, jer su za samo četiri dana zauvijek izgubili oko 20 000 vojnika. Nadnevka 23. srpnja Nacionalisti su uslijed pretrpljenih gubitaka morali stati, a Republikanci su tako spasili Valenciju.
Post je objavljen 25.07.2017. u 18:56 sati.