Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/auroramei

Marketing

Što je ljubav??? Četvrti dio...

Što je ljubav??? Četvrti dio...

Nakon saznanja o njegovom životu više nisam imala toliku grižnju savjest što sam se uopće zagledala u oženjenog čovjeka već naprotiv. Smatrala sam da mu ja mogu ponuditi sve najbolje. Ljubav, pažnju, dobrotu i sve ono što mu nedostaje u životu. Da, želim ga usrećiti!
Broj njegovog mobitela čuvala sam u dnevniku kojeg sam pisala u slučaju da će mi zatrebati. Naravno, nakon onoga što sam čula, drugi dan sam ga i upotrijebila.
Trema mi je obuzela tijelo, ruke su se tresle, srce lupalo od uzbuđenja čekajući javljanje glasa sa druge strane slušalice. Nakon par sekundi zvuka zvona javio si prodorni jaki glas. On: „Halo!“. Ja: „Halo, znaš tko je?“ On: „Da ribice kako bih tebe zaboravio? Zašto si pobjegla?“ Ja: „Čuj, malo mi je bio problem što si oženjen“. On: „Čuj ribice, ne želim preko telefona razgovarati o tome, možemo otići na ručak ako si za?“. Da, pomislila sam si, jer sam to toliko željela. „Naravno da može“, rekla sam. Dogovorili smo se da ćemo se drugi dan u 12 sati naći u centru grada. Naš susret bio je nevjerojatan! Emocije i energija bili su toliko snažni! Neobjašnjivo riječima.
Kada smo došli u restoran ostala sam zatečena organizacijom. On je dogovorio da restoran radi samo za nas. Stol prekriven bijelim stoljnjakom, ruže na sredini, boca vina u ledu, 2 kristalne čaše, a upotpunili su sve to i tamburaši. Njegov pogled, osmijeh i pažnja učinili su u tom trenutku da se osjećam kao princeza! Ali malo ću zaustaviti priču.

Sada sa svoje 33 godine pisajući ovo pomalo se prisjećam djetinjstva. Zbog rata sam morala brzo odrasti. Preseliti se u drugi grad, seliti se iz stana u stan, čuvati mlađeg brata dok je mama radila itd. Tata je, naravno, i ono malo zarađenog novca uspio potrošiti na alkohol. S obzirom da u to vrijeme moji roditelji nisu znali pokazivati ljubav ja sam je bila željna. Ne samo željna ljubavi dečka-muškarca, nego i prijateljske ljubavi. Također, silno sam željela biti prihvaćena u društvu, ali zbog mojeg socijalnog stanja ni društvo me nije prihvaćalo. Ni ženska ljubomora radi moje ljepote nije mi ništa lijepo donijela po pitanju prihvaćanja i prijateljstva. Sav taj košmar odnosa i stanja definirao je moje emocije i moje slabosti.
Brzo sam počela i raditi i samostalno zarađivati. Radila sam u jednom disku. Prodavala karte na ulazu, bila hostesa, odrađivala revije. Vrlo često do dugo u noć. U to vrijeme sve moje „prijateljice“ ili suradnice bile su starije. To mi je i odgovaralo jer sebe nisam smatrala klinkom. Iako sam tada imala samo 15 godina život me učinio starijom, drugačijom. Voljela sam raditi. Osjećala sam se vrijednom, a i osjećaj da si mogu nešto samostalno prijuštiti bio je fenomenalan. Osjećaj samostalnosti kao da ti daje moć, a novac koji sam zaradiš kao da vrijedi puno više. No, vraćam se večeri.

Cijelu noć smo pričali o raznim temama, smijali se, plesali, uživali jedan u drugom. U jednom trenutku rekao je: „Nikad u životu mi nije bilo ovako lijepo. Da si barem starija, odmah bi te oženio“.
Naravno, buntovna kao i uvijek odgovorila sam mu: „ Kakve veze imaju godine i ljubav? Ako se zaljubiš, ma koliko god se trudio, prevladat će emocije“. Iznenađen mojim odgovorima i stavovima rekao je: „Ne mogu vjerovati da si toliko mlada, a toliko znaš“. Tada me privukao uz sebe. Držeći me pripijeno uz tijelo počeo mi je ljubiti usnice pa vrat pa ponovo usnice i tada šapne: „Toliko mi se sviđaš, prolupat ću, zaludila si me!“. Toliko sam bila sretna što mu se sviđam da sam htjela zaustaviti vrijeme. Htjela sam da tako ostanemo cijeli život. Bilo je već dosta kasno. Morala sam poći kući jer roditelji nisu znali da sam s njim nego sam im rekla da sam kod prijateljice na rođendanu. Da su znali branili bi mi bilo kakav kontakt. Stariji, oženjen, ispijali bi mi mozak dan i noć. Ali kad si mlad znaš muljat. Kao i današnja djeca. Odvezao me kući cijelo vrijeme držeći me za ruku. Ulicu prije moje smo se rastali. Bila sam opčinjena. Sljedeće jutro zvoni mi mobitel. Pogledam, ono gospodin savršeni. Aaaaaaa. Odgovaram: „Molim?“. Upita me: „Jesi li se naspavala?“. Odgovaram: „Tako-tako“. On: „Čuj, imam jednu ideju. Idem na dvodnevni poslovni put u Split, dali bi htjela sa mnom?“. Odgovaram: „Daaa“. On: „Ok, super. Budi spremna u petak u 20.00 sati. Dođi blizu crkvice, tamo ću doći po tebe“. Ja: „ Može, vidimo se!!“. Tek kada sam poklopila slušalicu shvatila sam na što sam pristala. Hmm. Kako ću to izvesti? Što reći roditeljima? Jedno je slagat par sati, a ovo je ipak 2 dana.


Post je objavljen 13.07.2017. u 22:29 sati.