Pregled posta

Ratatouille

Isto kao kada tužno i uplakano dijete zabavimo drugim stvarima, da ne misli ( vidi, ptica, baci kamenčić ),
tako i ja neprestano zapošljavam i zabavljam samu sebe.
I divim se, uvijek iznova se divim jednim te istim ljepotama
( snažan miris bora, prosijavanje sunca kroz sitno sito kapi tek stale kiše, iznenadna dobrota, sjenke krošanja na zidu ).
Ćutim da će me preplaviti nedostajanje, da će se proširiti ko pukotina u mojoj glavi, i mojoj utrobi i srcu.
Osjetim da ću iskriviti usta baš poput djeteta i pasti u onaj gromoglasan, teški i neutješni plač, bez mogućnosti zaustavljanja.
Pa brzo, brzo, pronađem bilo kakvu utješnu misao, plan, ideju, zabavim si ruke sitnim poslovima, naberem dvije kile marelica, kuham pekmez do iza ponoći, berem ciklu koju sam proljetos sijala i jedem je bez ičega, daveći se od miline u njenom zemljanom i slasnom okusu.

Pa te na trenutak zaboravim, zategne mi se koža oko očiju od osušenih dvije do tri suzice,
kad li te ponovno ugledam:
isti tvoj pogled, čovjek na klupi, sjedi i gleda me tvojim pogledom.
Ima šešir pleteni.
Prekrižio je stopala na podu i smješka se iza sunčanih naočala.
Drsko, zadivljeno, nijemo, promatra me.

I tvoj ciganski usredotočen pogled koji me zavrtio na mjestu i odbacio u prašinu
neke sulude budućnosti
u kojoj sam se zaljuljala poput zaljubljena labuda,
s pouzdanjem drvenog konjića škripavog carusella
da ovaj put neće ispasti...

Meni u to, narastu ruke od želje da te za stvarno zagrlim, a taman te se par sati nisam sjetila.
Pronalaziš me srećo, na neobičnim mjestima, tamo gdje se sama više nikada ne bih znala naći.

Pa se pojavi nova pukotina koju ću nemušto zakrpati paučinom nekih novih riječi,
zatrpati otpalim laticama ruža, mekim i slasnim marelicama
ko obraščićima nasmiješenim, jednog mog plavokosog čuda.

Nakon puno, puno vremena, uzela sam ponovno kist, dragi.
I pisala po visokim zidovima:

Ratatouille ~ Ratatouille

kao dozivanje vjetra u nepoznatom gradu gdje zrak stoji,
kao dozivanje dječijeg u meni,
kao dozivanje radosti u sumrak, na opustjelom žalu, preplanulih ruku, nogu, lica,
bosim stopalima u bijelom mekanom pijesku, tražim tvoje tragove...

A u Zagrebu će opet kiša.