Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/anamarija

Marketing

Duh hrabrosti-biti drukčiji

Sutra je blagdan Duhova. Isus,sin Božji je prije više od dvije tisuće godina svojim definitivnim odlaskom kod nebeskog Oca poslao treću božansku osobu da nas vodi, snaži, urazumljuje, čini jačima i mudrijima…
Ili je to sve bajka, pričica za „ovčice“ koje ne razmišljaju svojom glavom, već ih vodi i obmanjuje najmoćnija zemaljska institucija, držeći ih u strahu pod prijetnjom vječnoga ognja?
Teško je o otajstvu vjere pričati nekome tko priznaje samo opipljive dokaze, premda su ljudi koji se nazivaju ateistima i agnosticima često bez riječi kada ih pitate da vam „dokažu“ ljubav koju osjećaju prema bližnjima…ali to sada nije tema.
Tema je hrabrost i duh „drugačijosti“, bez obzira na uvjerenje dolazi li od Boga ili od čovjeka.
Naime, u mom zavičaju se zaoštrila borba tzv „napredne, ljevičarske, sekularne“ i „zaostale, desničarske, klerikalne (katolibanske) Hrvatske.
Sasvim je svejedno dotakne li se tema abortusa, školstva, izbjeglica-lome se koplja uglavnom ne slušajući sugovornika što ima za reći, već s ucrtanim uglavnom iznerviranim i agresivnim tonom, braneći navodno „svoja“ uvjerenja. A sve bez hrabrosti, ne one građanske, koja fala Bogu (isprika ateistima) još postoji, pa se ljudi skupe na prosvjedima jedne ili druge opcije, nego bez one hrabrosti da se međusobno saslušaju i priznaju svoje greške, slabosti, nedosljednosti ili zablude u vlastitim redovima kao prvi korak u nekoj daljnjoj komunikaciji.
Sasvim konkretno, ja kao grešna i nesigurna ali uporna vjernica, (hrabro priznajem svoju nesavršenost i sumnjičavost) smatram da bi za Crkvu tj. narod Božji bilo puno bolje kada bi se nominalni i ne-uporni članovi hrabro oduprli masovnim tj. automatskim (Hrvat=katolik) krštenjima, Prvim pričestima,Krizmama i vjenčanjima u Crkvi bez propitivanja što meni, mom djetetu to doista znači i šaljem li njega, nju, sebe u sve to samo zato „jer svi idu, pa neka se ne izdvaja“ ili kao kruna vjerskog odgoja koji se onda i u svakodnevici prakticira?
Ili kao dio te Crkve imati hrabrosti kritizirati njezin velikim dijelom klerikalni, zatvoreni pristup prema tzv. laicima u Crkvi u Hrvata.
Ili imati hrabrosti kao dio te Crkve reći da vjeri i autentičnosti Crkve, vjeronauk kao obavezan predmet u školskom sistemu više šteti, nego donosi plodova i koristi.
Ili reći da udruge kao U ime obitelji, razni Batareli i Stojići ne govore mojim duhovnim jezikom,a sveprisutni karizmatici, hagioterapeuti i hodočasnici u Međugorje također ne pripadaju mojoj duhovnoj praksi. Ali ih prihvaćam potpuno i smatram jednako tako dijelom „moje“ Crkve i vjere. Nadam se da i oni imaju hrabrosti prihvatiti mene, jer katolik je onaj „opći“ koji bi trebao prihvaćati, uključivati, jer putevi i jezici Duha su mnogi…
Crkva koju želim graditi i vjera koju želim živjeti je prije svega ona koja ne isključuje nikoga i bavi se konkretnoj pomoći najslabijima, onima na rubu društva u bilo kojem kontekstu, koja je dovoljno hrabra da progovara I o socijalnim problemima, ali bez politiziranja I podupiranja bilo koje političke opcije. Duhovnost koja se bazira na čitanju biblijskih tekstova u kontekstu konkretne čovjekove situacije, individualizirani sakramenti I rituali. Od bilo kojeg crkvenog velikodostojnika, teologa ili karizmatika, najveću prisutnost Božju osjećam u molitvi s dementnim ljudima I najveću neposredost u odnosu s Bogom učim odljudi s intelektualnim ili fizičkim “nedostacima”.
Moju vjersku molitvu pjevaju Cohen I Cave, a od novije hrvatske duhovne glazbe me uglavnom prati osjećaj nelagode izuzev Čedu Antolića I Gibbu, ako se I njega može ukrcati u taj brod…
Pa molim braću I sestre po vjeri I ne/vjeri da ne trpaju sve svoje ne-istomišljenike u isti koš, ima nas I onih koji ne podupiru sve u vlastitim redovima I nema potrebe za agresijom I poistovjećivanjem s „vođama“, bilo svjetovnim ili crkvenim. Moj jedini vođa je Isus, ali to ne znači da sam „ovca“ koja samo bleji ono što joj kažu, premda biblijska slika pastira i ovce ima jednu vrlo lijepu i potpuno drukčiju konotaciju.
Ponekad sam crvena (u socijalnim pitanjima) , ponekad zelena (u očuvanju ovog našeg prebivališta), ponekad sam crna (u dobrim starim receptima koji čuvaju zdrav razum), a ponekad sam u duginim bojama (interpretirajte kako hoćete). Smatram da vjera ne isključuje razum i znanost, dapače, uz otvorenost se mogu divno nadopunjavati i skladno ko-egzistirati. Uostalom, jedan od sedam darova Duha Svetoga je i znanje (uz razum i mudrost).
U mojem osobnom duhovnom bdijenju molim se za više hrabrosti . Konkretno mislim na svoju domaju koja mi leži na srcu i u kojoj su duhovi trenutno vrlo uzburkani netrpeljivošću sa svih strana. Hrabro napasti drugoga nije jedina vrsta hrabrosti. Ali hrabro saslušati i pokušati razgovarati tamo gdje nam se čini nemogucćim je luda hrabrost o kojoj govorim i koju je i Isus nosio kada se družio sa ne-istomišljenicima.
Jer Duh puše gdje hoće i tko smo mi da ga sputavamo? Možda zapuše i u srcima najokorjelijih netrpeljivaca. To je za mene najveće čudo vjere koje nije rezervirano samo za neke, ispravne, poslagane u predviđene ladice…već i za one, drukčije, nesigurne, nepotpune…
To je za mene pravo značenje Duhova, kako nekada, tako i danas-kada se ljudi koji govore "različitim jezicima" međusobno razumiju.
Svima od srca sretan blagdan Duhova!Neka zapali naša srca hrabrim prihvaćanjem onih-Drugih.

Pozdrav od Hrvatice iz dijaspore koja nije birala kao većina dijaspore i katolkinje koja ne razmišlja kao (navodna) većina hrvatskih katolika.






Post je objavljen 03.06.2017. u 19:56 sati.