Marketing
Šokovi modernog doba
Nemam običaj pisati duge postove, ali ovo se nije moglo skratiti više no što jesam. Tko ima volje i vremena neka nastavi.
Putovanje koje poništi dva tjedna odmora i dovede čovjeka na rub živaca. Dakle početkom svibnja sletimo u Dubrovnik na novo otvoren, proširen ili dograđen aerodrom. Nekoliko kofera, dvije tri torbe, laptopi, kamere. Pogled po prostoru preuzimanja prtljage u traženju kolica bezuspješno luta. Kolica ni za lijek. Deset je sati na večer. Jedna službena osoba na moj upit o kolicima gleda me kao da za njih nikada nije čula. Ipak zove nekoga na mob, ali ništa. Izguramo nekako stvari do predvorja i pronađemo kolica izvan zgrade uredno složena kao da nikome ne trebaju. Potrpamo sve u rentacar auto i pravac apartman. Tuš i spavanje. Jutro prekrasno, pogled na mirno more, sunce se izdiglo i srce zaboravilo kolica i sve što bje te večeri. Dva su tjedna proletjela i povratak sličnom procedurom. Traži kolica, sada po predvorju jer vani nema niti jednih. Predaja prtljage, pivce za živce, kontrola osobne prtljage i ulazak u prostor za ukrcaj u avion. Pogled na pano o odlasku kaže avion kasni. I ništa više. Upit na informacije nema odgovor. Oni ne znaju zašto avion kasni u polasku. Nakon pola sata razglas javlja da avion za Amsterdam Croatia airlines kasni i da su slijedeće informacije za pola sata. Nakon tih pola sata ponovo razglas sa istom porukom što znači da već kasnimo sat vremena, a za pola sata će biti nove informacije. Za pola sata konačno javljaju ukrcaj je za deset minuta. I bi tako. Poletjeli sa više od sat i pol kašnjenja u startu. Amsterdam. Moramo uzeti nove karte za ukrcaj i to na aparatima kojih je posvuda po aerodromu. Dobro je organiziran i lako se snalaziti, no kao prvo potrebno je skenirati osobni dokument, zapravo putovnicu jer aparat ne prepoznaje Osobnu kartu. Tražim šalter gdje mi objašnjavaju da se to dešava, ali oni će mi to napraviti nema problema, osim što sam izgubila pola sata u pokušajima sa kašnjenjem iz Dubrovnika još mi ostaje 25 minuta do ukrcaja. Potraga za izlaznim gatom. Putnici se već ukrcavaju. Sve je na vrijeme. Sjedalo mi je uz prozor aviona KLM kompanije. Gledam kroz prozor i ugledam moj kofer na kolicima uz još dva. Čovjek nešto razgovara s nekim koga ne vidim, okreće se i odlazi sa ta tri kofera nazad u zgradu. Šokiram se i pitam stjuarda zašto je moj kofer vraćen. Odgovor jednostavan, on nema baš ništa sa koferima. Odmah mi je jasno neće ga biti u Dublinu. I nije ga bilo jer vidjeh da je vraćen. Prijavljujem izgubljen kofer i tražim hitnu intervenciju jer su mi apsolutno svi lijekovi osim nitroglicerina u koferu, a važni su mi jer sam srčani bolesnik. Službenica me samo sažalno gleda, razumije kaže, ali postoji procedura koja može trajati i do pet dana. Pa kako ću pet dana bez važnih lijekova, neke mogu izostaviti koji dan, ali tlak mi je i onako već na dvjesto. Pitam je tko plaća bolnicu ako tako završim, nema pojma. Kaže nek si kupim neophodne lijekove. Pokušaj objasniti da sam iz Hrvatske i ne mogu samo ušetati u apoteku po lijekove bez recepta, a liječniku treba službeni prijevod mojih povijesti bolesti, ništa apsolutno ništa osim pogleda koji je govorio kako joj je više dosta mene i mojih problema. Ta ona je samo službenik koji ti u ruku stavi papir, a koji će potvrditi da ti nisu isporučili kofer. Odlazimo doma. Sutradan telefoniranje. Ne kofer nije došao. Ne, ne znaju gdje je, možda još u Dubrovniku. Priča da sam ga gledala iz aviona njima je naučna fantastika. Poziv KLM kompaniji. Javlja se netko iz Londona. Kako London? Daje broj Dublina. Poziv na taj broj, javlja se netko u Pragu? Polako sam već purpurna u licu, tlak prelazi sve granice. Jedan mail na službenu adresu, nema odgovora, drugi mail, isto ništa. Ponovo telefoniranje posvuda po svijetu gdje KLM ima svoja predstavništva. Zanimljivo je to. A onda se ipak javi netko iz Dublina. Slučajnost. I odluči pomoći. Kofer ne postoji ni na jednoj listi. Nemoguće govorim pa vidjeh kako ga vraćaju. Treći dan bez lijekova i konačno javljanje da je kofer pronađen i da će u najkraćem vremenu biti dostavljen. Što je to najkraće vrijeme nitko ne može reći točno. Stigao je nakon četiri dana. Izubijan, oguljen, oštećen, isprevrtan. Lijekovi isprevrtani. Što su tražili nemam pojma. Pada mi na pamet droga. Uzimam tabletu za sniženje tlaka da konačno dođem k sebi. I tako dva tjedna prekrasnog odmora na dubrovačkom primorju uništenih neugodnim, neodgovornim poslovanjem KLM kompanije. Kada se potpuno smirim poslat ću im pismo s pitanjem tko će mi kupiti novi kofer i nadoknaditi probleme zbog šokova koje sam prolazila, vjerojatno neće ništa odgovoriti kao što ni na jedan mail nisu.
sunce je zalazilo pred slijetanje u Dublin
Post je objavljen 26.05.2017. u 11:46 sati.