Razmišljanja nakon pročitane knjige „Zločin i kazna“
Za koji mjesec bit će dvije godine kako sam pročitao taj kultni roman Dostojevskog, i kako mi je jedna blogerica – nažalost više se ne sjećam koja je to bila – kad sam u jednom komentaru na njezin post spomenuo kako sam se oduševio čitajući roman, napisala da napišem kratki osvrt na to kako sam roman doživio.
Nakon nekog vremena i nekoliko odgađanja ipak sam se prihvatio posla i napisao ovo što vam sad podastirem. Nisam do sada objavio sve misleći da ću se ponovo vratiti tekstu i još ga malo 'produbiti'. Konačno shvatih da od tog brašna kruha biti neće, pa odlučih objaviti to što sam tada napisao ne umišljajući da je to nešto posebno vrijedno. Više onako da ispunim obećanje, pa makar i sa zakašnjenjem.
* * *
Razmišljanja Raskoljnikova glede opravdanosti ubojstva lihvarke su mi bliske iako to ne odobravam s legalističkog stajališta.
Što se tiče same knjige uočavam tri cjeline:
1. Raskoljnikovu filozofiju o potrebi da se svijet oslobodi gnjida i kroz nju odobravanje počinjenog zločina.
2. Sama radnja, siže, romana kao triler je na nivou vrhunskih pisaca trilera, pogotovo ako se uobziri psihološka analiza zločina, izvršitelja i istražitelja.
3. Preobraćenje Raskoljnikova pod utjecajem događanja, zatvora, a posebice Sonje kao vjernice, u osobu koja počinje vjerovati i time nalazi smisao preživljavanja robije je za moj ukus najlošiji dio romana. Jednostavno ne mogu prihvatiti da bi netko s takvim uvjerenjem kakvo je imao Raskoljnikov uopće mogao početi vjerovati u Boga. Kako nakon čina koje je počinio i svih patnji koje je već prošao i koje ga još čekaju, može vjerovati u postojanje Boga. Da postoji on ne bi ni dozvolio da mu se to desi.
Jedino ako ne izvučemo džokera: Raskoljnjikova Bog kažnjava jer je počinio ubojstvo (pa makar imao i opravdanje u činjenici da je baba bila velika lihvarka) tako da završi u zatvoru, no onda se tu pojavi Sonja kao njegov anđeo spasa, koji će ga, uz njegovo pokajanje, vratiti na pravi put.
Za nekoga je to dobro objašnjenje, za mene (barem za sada) nije. Diskusija na tu temu, međutim, prelazi opseg ovog neambicioznog osvrta na veličanstveno djelo Dostojevskog.
* * *
Knjiga mi je, pak, osobno na neki način protumačila moje psihičko stanje. Naime, to što u zadnje vrijeme osjećam glede nadolazeće smrti je slično onome što Raskoljnikov osjeća čekajući da ga otkriju. Kod mene bi se to moglo objasniti situacijom kao kod osuđenika na smrt (jer ja sam osuđen na smrt) koji u ćeliji iščekuje vjesnika koji će jednog dana u ranu zoru otvoriti vrata i reći mu: „Idemo!“
Raskoljnikov je napravio što je naumio i sad čeka kaznu. Ja sam također napravio manje-više što sam naumio i sada čekam smrt s mišlju koja ne izlazi iz glave:
„O, kako mi je sve to dojadilo!“ kao što pisac govori i za Raskoljnikova.
Roman završava odlomkom:
Ali tu već započinje nova historija, - historija postepenog obnovljenja čovjekova, historija postepenog preporoda njegova, postepenog prijelaza iz jednoga svijeta u drugi, upoznavanja nove, dosad posve nepoznate stvarnosti. To bi moglo poslužiti kao tema za novu pripovijest, ali sadašnja je naša pripovijest završena.
Da li je meni moguć postepeni prijelaza iz jednoga svijeta u drugi, ili ću ipak ostati s ove strane granice između ta dva svijeta? Vjerojatno neće, ipak je moja ljuštura već debela, a pokraj mene nema neke Sonje da je smekša ako bi to uopće uspjela obzirom na moje poodmakle godine.
Na kraju, i ne sasvim nevažno, pogotovo u kontekstu ovog što sam prethodno napisao. Naziv knjige „Zločin i kazna“ u meni je izrodio jednu drugu sintagmu „Život i smrt“.
U njoj „život“ je zločin, a „smrt“ je kazna.
Post je objavljen 24.05.2017. u 19:49 sati.