Svuda kud sam prošla ostale su sjene,
krhotine dana i po djelić mene.
I u mojoj duši tragovi su ljudi,
i svakoga jutra sjećanje se budi.
Krhotine moje rasute su svuda,
u traženju sebe trčim kao luda.
I sve mi se čini da će sunce zaći,
i da samu sebe nikad neću naći!
31. kolovoza 1996.
Možda zvuči čudno ali mi se čini da do kraja života neću upoznati sebe! A vi? znate li još uvijek sami sebe iznenaditi!
Post je objavljen 23.05.2017. u 12:51 sati.