Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/lousalome

Marketing

Frizure ocvalih duša

Bio bi to sasvim običan dan da nisam poljubila vrata ukupno pet frizerskih salona . U svakome ista priča: "Možete li mi podšišati ispucale vrhove? Ne trebam farbanje, ne trebam trajnu, samo jedno brzinsko šišanje...." "Žao mi je, zauzeti smo, jedino da se naručite, pa ćete doći na red za dva-tri dana."

I svugdje isti prizor. Sredovječna žena, negdje i više njih, sjede na frizerskom stolcu mokre kose koju je izrast dobrano načeo, čekajući svoju redovnu porciju "uljepšavanja". I gledaju me blijedo, u stilu: "Što si sad ti došla tako iznebuha, zar ne znaš da se prije dolaska kod frizera moraš prethodno naručiti, pa najaviti, pa smisliti cijeli repertoar najnovijih tračeva koje ćeš pripovjedati dok te tvoja stalna frizerka, sa kojom te već veže osjećaj nastrane bliskosti, bude strigla kao ovcu..."
I skoro svaki puta od tih pet promašaja imala sam isti osjećaj - kao da upadam na žurku namijenjenu za dvoje, troje, najviše četvero ljudi.

To me navelo na razmišljanje da je fascinantno kako žene koje je napustila mladost poklanjaju upravo ganutljivu pažnju svojoj frizuri. Zapravo, da preciziram - onog trena kad frizura postane preokupacija, to je znak da je žena nepovratno mentalno postala baba, bez obzira ima li unučad ili ne, ima li šezdeset ili tek četrdeset i koju. "Baba" je, dakle, stanje uma koje se nužno reflektira i na vanjski izgled, stil, način razmišljanja i sve ostalo što nas čini u ukupnoj pojavnosti.

I nije to 'obična' frizura. Najčešće je to instalacija u obliku šljema, obilato učvršćena količinom laka i spreja dostatnom da izazove efekt staklenika. Druga varijanta su one manje volumiozne - to su frizure u stilu drugarice iz kineskog centralnog komiteta, ja ih zovem "rudanice" , a boja je, skoro pa obavezno, bakrenasto crvenkasta jer, ne znam zašto, žene tih godina obožavaju nositi tu boju na takvoj frizuri. Neke biraju i izrazito blond nijansu, iako znatno rjeđe. Kosa, u određenoj dobi, mora biti kratka, podrezana i "prilagođena godinama". Mora odražavati stanje duha u tim godinama. Dakle, mora izgledati sjebano. Naime, ne mogu zamisliti žar, zanos i strast u ženi koja je pristala na "frizuru primjerenu godinama". To dvoje se, naprosto, isključuju. Tako da je ostrižena, u crvenkasto hrđavo obojana kosa tek refleksija konačnice svih onih čednih, ognjištarskih uloga koje jedna žena u svojoj životnoj dobi odigra da bi se dobro uklopila u sredinu i da ne bi iskakala kao crna ovca, kao Lilith. To je frizura iscrpljene žene.

Rekao bi čovjek da takva muška, jednostavna frizura ne iziskuje bogzna što truda za održavanje. Ali, avaj! Čim naslute (jer, zamjetljivo golim okom nije) da je narastao onaj jedan milimetar koji mjesečno u prosjeku raste, žene odmah trče kod frizera da suzbiju tog mrskog neprijatelja - vlastitu kosu koja raste i koju valja sputati, kao što su, manje-više, sve sputale u svome životu dok nije preostala obična ljuštura, često masivne forme i nezgrapnih kretnji, koja samo troši kisik i nerijetko otrovno komentira. Pa onda su tu još i pranja i feniranja - jer, u određenoj dobi kosa se ne pere i ne suši kod kuće, već se ide u frizera svaki puta kad se ukaže potreba za time. I tako, kad se sve zbroji, sasvim je logično da je mjesto u frizerskom salonu teško uhvatiti kraj toliko žena koje njeguju kult odlaska frizeru i poklanjaju toliku pažnju svojim smiješnim frizurama.


Posebna su, pak, podvrsta one žene koje su duboko u sebi svjesne ružnoće svoje "prikladne" frizure pa je nastoje "osvježiti" kakvim sitnim detaljem. Nekidan sam vidjela jednu takvu, dakle, kratko ošišana kosa i crvenkasta boja, a sa prednje strane, gdje inače idu šiške, frizerka je izvela neku instalaciju koja sliči kao mali repić. Jasno je na prvi pogled da je zadaća tog otužnog detalja da klasičnoj, babskoj frizuri dade dimenziju "mlađahnosti" ili čak izvjesnog nestašluka sa dozom šarma, no, barem kod mene to je izazvalo kontraefekt. Bez tog detalja bila bi samo baba, a sa tim detaljom je otužna baba.

Hoću li jednom, ubrzo, mnogo brže nego što mislim, biti poput njih? Hoću li iz svog bezvremenog balona u koji ne propuštam puno iz vanjskog svijeta jednom pasti na zemlju, postati dio babske gomile? Možda, vjerojatnost je mala ali ipak postoji. Ako se to dogodi nadam se da će u međuvremenu donijeti neki zakon koji zabranjuje uporabu ogledala. I da će me to osloboditi mučne obaveze da gledam svoj odraz u zrcalu.




Post je objavljen 21.05.2017. u 18:26 sati.