Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/mojakurukshetra

Marketing

Komunikacija naša svagdašnja

Nakon prekrasne, duhovno ispunjavajuće večeri, sjela sam se s dvojicom sudionika programa na cugu. Jedan mi je donekle blizak, znamo otići na cugu, simpatičan je tip i premda je bivši udvarač nekako smo uspjeli ostati okej usprkos mojoj nezainteresiranosti za išta više od prijateljstva. Drugi je pak tip kojeg sam nedavno upoznala među tom ekipom, simpatičan naoko, ali beskrajno zajebantski nastrojen prema meni do te mjere da misli da može biti jako direktan i savjetovati mi svoje, za mene krive poglede na život.

Naime, taj si je momak broj dva, osim što se buni kada puno pričam nakon što me nešto pita - a jebiga, da, ja puno pričam i volim puno pričati, a pogotovo ako me se konkretno i pita nešto (imam opravdanje natalne karte u kojoj mi je atma karaka Merkur) uzeo za slobodu da mi predloži uzemljenje jer mi koji puno pričamo smo valjda neuzemljeni - pa da, usta spadaju pod grlenu čakru, uzemljenje spada pod korijensku, no to uzemljenje njegovog tipa nije ni manje ni više nego - muž i dijete! Pitam ja njega da zašto on misli da bih ja pristala na takav život i kažem da je to nešto što mi doista nije na kraju pameti. Ne interesira me ni muž ni dijete i da mi zapravo takvi odnosi ometaju rad na sebi. Na to dobim da sam sebična jer kako ja mogu htjeti slobodu, a ne dijeliti svoje interese s nekim.

Moj Merkur jedva dočeka da nastavi pa mu kažem kako bih radije živjela sama u špilji nego uz sebe imala nešto što sam već iskusila - osobu sa sasvim druge planete s kojom ne mogu paralelno hodati kroz život. Pa i pod cijenu samoće. Jer ako mi ne funkcionira komunikacija onda nema ništa od tog odnosa. Na to se on počne smijuljiti i cerekati i pita me je li ta moja komunikacija monolog ili dijalog, misleći pritom opet kako ja mogu izgovoriti puno rečenica u kratkom periodu i izbaciti tonu misli koju moj hiperproduktivni um kreira. I ja se kiselo nasmijem, jer da, to po prirodi mogu, dok očito ne mogu s muškarcima na zelenu granu. Naime, njihov tj. ovakav mentalni sklop (velim njihov jer sam se u zadnje vrijeme susrela s mnogima koji prate ovakav vid ponašanja) u kojemu oni imaju limitiran broj rečenica kojima u razgovoru izlaze van dok su teme ipak malo kompleksnije prirode od onih "što voliš slušati" ili "gdje izlaziš"meni nikako ne može odgovarati.

Zamaraju li se ti ljudi komunikacijom? Srela sam ja i pripadnike muškog spola koji imaju i te kako bogat unutarnji svemir pa time i vergl od uma i jezika kao i ja, no oni su doista rijetkost. Ono što mi nije jasno je zašto me pitaš pitanje ako ti se ne sviđa to što ću ti na njega zapravo jako konkretno odgovoriti?

Druga stvar je da mi je ukazao na moj odnos s ocem. Čovjeku nisam ni u jednom trenutku spomenula oca, o meni ne zna ništa osim kakvu muziku slušam i da volim svirati. No, predložio on meni da poradim na odnosu s ocem. Ja mu kažem da mi je otac pokojni već šest godina i da nemam što raditi na tome. Spominje on nekakvo iscjeljenje jer ljudi koji su takvog stava kao ja - da ne želim i ne maštam o familiji s djecom, očito imaju problem što nisu imali dobar primjer doma. Velim ja njemu da je moja familija uglavnom dobro funkcionirala osim što mi je stari umro i da je zapravo, za razliku od većine drugih familija, u mojoj komunikacija bila izuzetno važna stvar i moji roditelji su konstantno razgovarali o svemu - životu, duhovnosti, problemima, radostima. Onda više nije imao što reći osim da ako smatram da nešto trebam iscijeliti, da iscijelim. Velim mu da ne vidim za to potrebu i pitam ga a što je s njegovom familijom kada meni tako žustro ukazuje na moju. Naravno, on je iz rastavljene obitelji. I naravno, on nije u vezi, a očito bi želio biti.

Za razliku od toga kako inače znam reagirati prema takvim tipovima, jučer nisam bila svadljiva nego sam rekla kako stvari stoje. Doista nisam u fazi da razmišljam o suživotu s nekim dok mi osnovne egzistencijalne postavke nisu na mjestu- stalni posao, unutarnji mir i perspektiva. I doista nisam tip osobe koji će zbrisati nekome u zagrljaj samo da se riješim svog solo statusa jer je to društvena postavka koju većina ispunjava i to nekim propisanim slijedom. Ono što me zanima je zašto meni netko ima potrebu uopće predlagati takve stvari? Kojim pravom? Kojim motivom? Pa ne znaš gotovo ništa o meni. Možda i imam nekog, a ni ne znaš. O čemu se tu radi?





Post je objavljen 14.05.2017. u 09:18 sati.