Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/diarydiduino

Marketing

Lajk

Ljudi su se prvo društveno osamili, pa pokušali ponovno povezati, a sad kad su povezani gotovo s cijelim svijetom osamljeniji su no ikad. Čovjek i njegova veza sa svijetom, čovjek i njegov mobitel kao isklesana skulptura jednog bića, kao Pale sam na svijetu.

Imaš sve na ekranu pa nije ni bitno što je oko ili iza tebe. Na ekranu je svijet i njegova stvarnost. Ekran ti nudi slike posljednje avionske nesreće, žrtve bombaša-samoubojice, podatke o havariji plovila, zapravo gumenog čamca, prenatrpanog izbjeglicama s afričkog kontinenta u spasonosnom bijegu prema sjevernoj polutki planete. Na putu za morsko dno. Sve je na ekranu, ništa oko tebe. Slike s poprišta avio nesreće su te u prvi mah ostavile bez daha, ali brzo palcem pretražuješ ima li fotki s bližim fokusom, gro planom, interesira te vidi li se nečija odbačena glava, noga, ruka, igračka. Da bi naime mogao lajkati. Jer si se i ti uključio u sustav davanja sućuti. Lajkom. Pomorsko gumenjačke havarije izbjeglica gledaš kao vrlo-vjerojatni bijeg ekonomske provenijencije. K'o ih šiša lijene! Palac ti se opet pokrene, odeš u glazbenu potragu na You Tube. Priča završena.

Izgubila sam oca prije 21 godinu. Svog tatu. Svoj životni kamen temeljac, čija me smrt zaboljela fizički. Nisam ni znala do tada, da gubitak voljene osobe može zaboljeti tijelo. Da određena točka u kojoj se smjestila bol, tamo negdje između srca i želuca, poput kapel-majstora dirigira ostalim organima: plućima koja najednom dišu pliće, suznim žlijezdama koje proizvode suze iznad norme, prstima ruku koji počinju drhtati, glasnicama koje svako toliko zataje, pojavljivanju malih pa većih tikova, mozgu koji se neće isključiti pred spavanje…. Umro je, a ja sam zapamtila snop zašiljenih kolaca prislonjenih uz trešnjino stablo u dvorištu naše kuće u Dubravi. Znao je da mu tijelo otkazuje ali je također znao da će održati privid vlastitog života ako pripremi kolce za nasad mahuna u vrtu. Posijao je i mrkvu na gredici uz kuću. Još sam nekoliko godina gledala iste te kolce kako trunu uz stablo i pitala se hoće li ih itko od nas maknuti. Mama, sestra, ja? Nije nitko. Sve mi je teže bilo dolaziti tamo. Čim bih se primaknula kući, želudac bi mi se podigao i prijetio svime i svačime. Uglavnom, za boravka tamo mučila me samo nesanica. I da, tjeskoba. Tolika, da sam zamrzila kuću za koju sam jednom sanjala kako su je roditelji prodali. Tada sam se probudila sva u suzama, a potom, kad je on umro, poželjela da je nema. Jer je kuća bio on. I sve sam rjeđe dolazila, potom prestala.

A u društvu osamljenih ljudi uvijek se javi netko tko više ne može izdržati muku osamljeništva. Jer život teče i stvari se događaju. I moraš to nekome reći, barem za one najveće. Napišeš poruku, ili e-mail, čak nađeš komad bloga za svoj post i ljudi se sjate. Kao muhe. Svi jadikuju zajedno, svatko se sjeti svojih trenutaka, netko majke, netko oca, netko psa, netko da su proljeća postala nikakva. I ja to čitam, i ja bih se priključila i ja bih spomenula svoga oca, jer riječ je bila o tome. A onda se sjetim da imam još gubitaka u pričuvi. Zimus mi je umrla najbolja, ma ne, umrla je moja jedina prijateljica. Mjesecima iza toga svaki tjedan zastanem ispred njezina groba i prepričam joj važnije događaje, jadam se da vrijeme bez nje nije kao s njome, pa shvatim da pričam zemlji ispod svojih nogu.

Ta je moja prijateljica počesto teret moje muke znala nakratko prebaciti na svoja leđa. Gurnuti me laktom da krenem dalje i onda kad se činilo da ne mogu. Pa sad nemam komad njenih leđa.

Zastanem tako pred tim postom u kojem je netko pisao o gubitku svoga oca, pred onim istim kojem sam se htjela priključiti i opisati svoje gubitke. Svoga oca, svoje jedine prijateljice, kuće u koju ne dolazim… tako…. pa shvatim da sve to nije ništa u odnosu na gubitak tebe. Od velikog gubitka ima i većeg. Ponekad i najvećeg. Pa sam se povukla. Nisam ništa napisala, riječi su stale gubiti boju, blijediti i nestajati. I znala sam da ne smijem napisati niti riječi o gubitku tebe, tebe dragocjene, jer ne želim lajk. Lajk i potez palcem, udesno, ulijevo…. svejedno.





Post je objavljen 08.05.2017. u 18:42 sati.