Možda bi se ovu temu moglo nazvati i kršćanstvo bez Boga ?
Tom čovjeku, takozvanom "apostolu" se stvarno mora priznati jedan talent, talent manipulacije.. Jednu nadarenost kako kroz svakodnevna predavanja i bezbrojne knjižice "genetički" izmanipulirati kršćanstvo kakvo poznajemo i pretvoriti ga u njegovu suprotnost, kršćanstvo bez Boga, dok mu istovremeno Kristovo ime „najmiliji Isus" ne silazi s usana, kao dokaz „ispravnog" duha. Zašto "Apostol" nije izabrao ime Krist nego baš „Isus“? Vjerujem da ni to nije slučajno..
Koji momenti iz Isusovog života su kršćanskom laiku poznati kao ključni, kao učenje za naše današnje kršćanstvo? Meni osobno, bez sakramenata i vjeronauka, tu spadaju Očenaš, Govor na Gori, iskušenja u pustinji.. kao direktan izvor Isusovog učenja. To su bili momenti u kojima je poruka njegovog života najdublje utisnuta u riječ. Dakle, pitanje je koje učenje se može iščitati iz tih momenata kao duhovna pozadina njegovom djelu na Golgoti. Iako je došao u miru, ne želeći promijeniti niti jednu točku židovskog Zakona, pao je kao žrtva upravo onih koji „znaju bolje“, farizeja.
O Očenašu sam već negdje spomenuo kako se Lorens hvali da ga je zaboravio, odnosno kako sam kaže "skoro zaboravio" , što bi trebalo shvatiti kao veliku kritiku katolicima zbog njihovih ispraznih molitvi. Jedan korak u tom istom stilu je i to da on pri iscjeljivanjima izričito zapovijeda jadnim ljudima, potrebitima u bolesti, otprilike ovako.. „mi se ne molimo Bože molim te, nego Bože u ime Isusa Krista".. O kakvom se to birokratskom, strogom "Bogu" radi to to zna samo Lorens sam!? Kako je Krist "zaboravio" tu ključnu formulu ubaciti i u Očenaš? Nadamo se da će se to uskoro raščistiti sada pri njegovom povratku..
Iako su Lorensovi izvori Swedenborg, Lorber u nebo dizali značenje i dubinu Očenaša , koji po njima u sebi skriva "sve tajne svemira" .. njihov trud je ostao samo na papiru..i u Lorensovim knjižnicama. „Apostol“ je u praksi odlučio drugačije, znajući "bolje" od samog Krista, na sreću ili nesreću svojih sljedbenika.
Što se tiče Govora na Gori spomenuo bih ovom prigodom samo onu rečenicu „Blago siromašnima duhom.. “ jer se odnosi direktno na „duh“ na kojeg bih htio skrenuti pozornost, Lorensov „duh“ doslovno. Duh je ono što dobijemo s Neba i što nas drži „na vezi“, naš pratitelj na putu prema istini. A ako je „siromaštvo duhom“ uvjet za to isto Nebo očito se u ovoj izjavi radi o nekom drugačijem, suprotnom „duhu“ od Svetog Duha. S druge strane su upravo oni "bogati duhom", farizeji, dali razapeti onoga koji je utjelovio Sveti Duh, imao njegovu puninu. Ako slučajno zaluta netko od Ekipice u ovaj nerazumljivi tekst, barem za njega, sažeo bih još jednom ovu sliku. Na Golgoti se dogodio sukob dva "duha", istinitog i lažnog, oba su priznavala Zakon do posljednje točke, samo što je jedan sa svojom spremnošću na žrtvu i dokazao svoju ljubav.
I na kraju ista ta tema, o dva duha, o „duhu“ i Duhu, opet se na neki način ponavlja kroz Isusova iskušenja u pustinji, kada su mu ponuđena ovozemaljska moć, pa zadovoljavanje trenutnih fizičkih potreba, pretvaranje kamena u kruh.. i još da kao malo testira onu u Pismu obećanu Očevu zaštitu tako da se kao za test baci s vrha Hrama..
Što se tiče fizičkog tijela i njegovih potreba, hrane, kruha.. Isus je dodao i istaknuo duhovni „kruh“ koji se nalazi u Božjoj riječi, svakom dostupan, bez kojega duša ostaje gladna. Koji takav "kruh", u biti duševnu hranu i lijek za čovječanstvo nam je on sam osobno ostavio za sobom, koji bi bio bolji od Očenaša? Izgleda da bi u današnje vrijeme ta zamjena Očenaša trebalo biti jednostavno ekipičko zazivanje "najmilijeg Isusa"? barem si to tako naš "apostol" zamišlja.
Iskušenje ovozemaljskih moći je možda za današnjeg čovjeka najjače, ali i najmanje skriveno i zavodljivo. Više je to kao jedan vrtlog svakodnevne borbe za opstanak u kojem lako zaboravimo na mjeru i granice, toliko da čak ni nedjeljom nismo u stanju izaći iz svog tjednog radnog ritma.
Naš „apostol“ se kao uvijek zna hvalisavo osvrnuti na sebe samog, od toga kako je oduvijek bio „nesebičan" .. pa preko toga da već desetak godina živi 100% u „čistoj istini“.. do slikovitih izjava kako je „umro za zemaljsko“. Pored sve svoje Dudde-Čiste-Istine nisam primijetio da je ikada doveo u direktnu vezu ova dva, u biti "suprotna" ali povezana iskušenja u pustinji.. iskušenje ovozemaljskih moći i testiranje obećane Očeve zaštite.
„Anđelima ću mojima zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se nigdje nogom ne spotakneš o kamen".. na ovu provokaciju Isus je odgovorio drugim citatom iz pisma „Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!“ Nisam primijetio da je naš "apostol" doveo u vezu ova dva iskušenja, vladanje Zemljom i vladanje božanskim moćima, iako su to po meni dvije strane iste medalje, i tek ako su obje uzete u obzir čovjek je možda shvatio cjelinu poruke tih dvaju iskušenja.
Koliko god izgledalo jasno da smo podložni zavođenju svih zemaljskih lažnih „bogova“ isto toliko se možemo izgubiti u zavođenjima našeg vlastitog uma, u kojima možda živimo zamišljeni život „Božjih izabranika“, ali bez ikakvog kontakta sa realnošću. O tom iskušenju, o farizejskom "sindromu" nema kod našeg "apostola" tumačenja ni uputa.. barem ne takvih na kojima bi se i sam mogao izmjeriti..
„Umro za zemaljsko..“ može se čuti svakodnevno, na ovaj ili ovaj način. Ali ova druga strana iskušenja, ne umišljati si "Božju" apsolutnu pristranost, niti je „dokazivati“ na sva zvona kojekakvim postotcima "Isusovog ortopeda".. o tome kod njega nema uopće nikakvog spomena. Može danima bez prestanka govoriti o poniznosti i ostati živ. To su prava čuda našeg "apostola", a ne njegov "duhovni morfij" pri "iscjeljivanjima" koji dobijaju njegovi novokomponirani "kršćani" za dobrodošlicu u Ekipicu.
Naravno da oštećeni zglobovi, kosti itd. neće njegovim "iscjeljivanjem" u trenu narasti i ozdraviti.. ali zato bol prestaje trenutno.. tada su sva pitanja jednostavno suvišna, a "ljubav" bolesnika ( zahvalnost) raste do neba... Još samo ostaje da im njihov izbavitelj objasni da se tu radi upravo o "živoj vjeri", i tada mogu zajedno u križarski pohod prema neistini u drugim crkvama..
"Apostol" koji je genijalno skovao slogan "Kraljevstvo nebesko se osvaja na silu" provodi to direktno u praksu, neobranjivo.. moli se i za one za koje kaže da "nisu u vjeri.." Kad već nema dovoljno pravih dobro dodju i ovi "priučeni" sljedbenici, slučajni namjernici na njegov cirkus.. i u vašem gradu..
Jednom rječju show, ili što bi on sam rekao „veselica“, jedna parada „Božjih“ čarobnjačkih trikova za njegove „bebice“ u Ekipici.
I ovdje bih pokušao sažeti za slučajnog čitatelja s ekipičkim umom. Nevjerovatno izgleda, ali je istina.. dok se ne dokaže drugačije. Biti zemaljski moćnik koji živi "samo za zemaljsko", ili biti onaj njegov antipod, koji se bavi svakodnevnim "dokazivanjem" vlastitog povlaštenog položaja kod Boga, biti član neke sekte koja tvrdi da posjeduje apsolutnu "istinu", "Isusovu ortopediju", "sveznanje", i izbjegava svaku komunikaciju s neistomišljenicima.. to je po primjeru ovih Isusovih iskušenja u pustinji Sotonin posao. Krist je razgovarao sa Sotonom. Lorens samo obećava ali to nikad neće napraviti, ovakav kakav jest niti ne može. Još jednom ukratko, uhvatiti "Boga za bradu" je po Evanđelju Sotonin posao.
Laik sam i lako mogu upasti u klopku neznanje, ali se nadam da ovo javno pisanje daje i mogućnost ispravke od strane stručnijih. Skupljajući iskustva s Ekipicom, u direktnom kontaktu i od drugih koji me kontaktiraju dolazim do zaključka o jednom posebnom "zaključanom" stanju svijesti, u kojeg ništa „izvana“ ne prodire, niti kao hipoteza, ni teoretski. Ono što vlada u umovima Ekipice je jedan kompletni zapečaćeni paket „istina“, potpuno u ingerenciji njihovog gurua. Kod njih s "iscjeljenjem" i njihovim "stapanjem" s "Isusom" prestaje svaki oprez, potpuno se predaju u ruke jednom čovjeku, čije namjere, čiju podsvijest ne poznaju.. možda čak niti njegovu ovozemaljsku narkomansku prošlost kojoj nedostaju najvažniji dijelovi.. Nakon tog svog predavanja "Isusu" (Lorensu) njihov um više ne služi zaštiti njihove slobode i biranju pravog puta, svaki dan ponovo.. nego postaju "križari" u ime svog gurua.. sve to u ime svoje nekad bolne kičme ili koljena.. naravno, ni zagrljaji i osmjesi "apostola" nisu za zanemariti..
To je stanje u kojemu bi neka i najmanja sumnja u njihovu "apsolutnu stopostotnu čistu istinu" dovela do raspada sistema. Sa samo 99% istine stvorila bi se u njihovoj duši "pukotina" koja bi potopila njihov "nepotopivi" sektaški Titanik. Njihovo "mišljenje" kada udju u sektu nije više zdrav razum nego prosti osjećaji "pomoćnica" koji se skrivaju iza citiranja gurua, jedan privid mišljanja.. a u biti stvarno žive kako sami kažu "u srcu", a prava istina i varljivo srce, pogotovo žensko, teško idu jedno s drugim, uprkos svim holivudskim filmovima i jeftinim romantičnim romanima.
Ta ideja apsolutnosti, samouvjerenosti, u biti jedno nepoznavanje ljudske duše, nedostatak rezerve prema samome sebi i svojoj podsvijesti.. to se inače u pravilu sreće u ludnici. Kao što je poznato oni tamo apsolutno nikada ne sumnjaju sami na sebe..nikad! Zdravi ljudi nasuprot tome uvijek. Otvorenost za razgovor je znak toga psihičkog zdravlja, spremnosti za traženje pravi istine.
Iako je sekta kao takva pitanje psihijatrije a ne religije, ipak se pod naletom našeg hiperaktivnog gurua javno nameće „teološki“ aspekt njegovog učenja. Pa kako on sam u svemu i svugdje osim u sebi samome vidi crnilo, propast, Sotonu.. onda bi se razumijevajući tu njegovu psihološku projekciju moglo to njegovo „religiozno“ mjerilo primijeniti i na njega samoga.
Do čega bi nas pak dovelo takvo neko čisto religiozno prosuđivanje ovog gurua, ako bismo na tren zanemarili njegovu glavnu djelatnost, njegov brainwashing? Recimo kada bi se teološki dopustila i najmanja pukotina u njegovoj apsolutno "čistoj istini".
Kada se govori o istini u kršćanstvu prvo pada na pamet priča o Svetom Duhu koji nas "uvodi u svu istinu". Za kršćane je Krist bio u Istini i u njemu je bila i Istina i Otac. Sada se sa našim "apostolom" po prvi put od tada javlja jedan čovjek u ulozi drugog, novog "Isusa", čovjeka u kojemu naravno navodno živi Otac, a on je sam navodno 100% u istini. Naš "apostol" time izaziva, provocira kršćane na grijeh protiv Svetog duha, teološki neoprostiv grijeh. Naravno da se tako nešto nikome na Zemlji ne može sudski dokazati ali se ljudsko biće, barem kršćanin, ipak mora s tim pitanjima suočiti u granicama svojih mogućnosti.
Zašto mislim da je taj farizejski "sindrom" upravo to neoprostivo griješenje protiv Svetog duha? Neoprostivo je ništa po meni, a ako tako izgleda onda ne zbog Božje "tvrdoće" nego zbog naše vlastite isključivosti, sljepila griješnika koji time sam sebe izolira od milosti koja ga čeka kao i svu Božju djecu.
Ukratko, ideja "100% čiste istine" po meni znači upravo potencijalni čisti grijeh protiv Svetog Duha. Ako je Lorens upravo taj naš novi "Isus" (i Spasitelj i Otac) onda sam ja osobno u tom istom grijehu i nadam se to shvatiti dok sam još živ. Kolika je vjerovatnost da je upravo on prvi i jedini istinit sada nakon dvije tisuće godina? O tome sada ovisi i moja vlastita duhovna sudbina.
Post je objavljen 07.05.2017. u 12:26 sati.