Marketing
kosinj
Aoj Sinac,Lešće.Otočac i Brinje mala moja dont forget mi...
Kako opisati onaj osjećaj veselja,uzbuđenja i radosti kad kreneš na put onako iznenada,neplanirano,ali unapred znaš kuda ćeš,samo ne znaš kuda će te ta cesta Dalmatina,Jozefina,Lujza ili Terezijana odvesti ili dovesti.Uvijek u glavi imam neke podatke ili smjernice kuda i kako,ali na samom terenu svi ti moji planovi se rasplinu i ostaneš sam na toj jednoj cesti i ustvari se pustaš da ona tebe sama odvede kuda ona želi,što ti ona hoće pokazati i što namjerava od tebe ili bilo koga zaštiti.A svaka ta dama,kao i svaka druga žena prevrtljivo se igra tobom,dok se ti pokušavaš istrgnuti iz njenih zavodljivih ruku pa i nogu.Jer sve te ceste ja zamišljam kao duge ženske noge,vesele,širom otvorene,ali i zatvorene kad one to žele,pa se najednom nađeš na raskrižju kao Doroti u Ozu i nemaš kuda,nego prst u usta i prati vjetar.Ne vozim ja uvijek,imam ja svog vozača,koji me tu i tamo pogleda zašto ja šutim tako dugo i buljim van,a ja niti njemu niti ikome drugome ne mogu opisati svoje stanje sreće i samom sebi gruntam u glavi,samo tu i tamo onako šoto voće i povrće zapjevam,koja cura ne zna kukunješće ,aj ne smije se udati u Liješće....Te stare šume,drumski putevi,hladovina i povijest koje se isprepleću,pjev ptica u proljeće,pokoji snježni mali ,lagani pokrivač,jer smo u Lici,surovoj,kršnoj,ali opet toploj i spremnoj da ti uza sve što je prošla pruži lončić domaćeg mlijeka uz obavezne ličke pole,pa izvoli,istrpi malo lošeg puta,malo vjetra koji se igra,malo hladnoće,malo nas ,malo naše sure povijesti,a onda ću te zaogrnuti u bajku koju nikada nećeš više zaboraviti.Takva je ta moja Lika!Žena,majka,baka i kraljica.Srce Hrvatske!
Nabrojati silne građevine,spomenike ,crkve ove i one ne bi bilo lako,niti je to meni u interesu,ja samo želim prenijeti dio onoga što ja proživljavam i proživim na tom svom putu od razmišljanja,straha,čudenja,veselja i uvijek i stalno, sjete.Svi ti naši napušteni,razrušeni gradovi traže za sebe dijelić sreće koju žele podijeliti s nekim,ispričati neku svoju priču,malo ogovarati onog drugog isto kao braća međusobno,ali jedan drugome uvijek drži stranu.Tako da oni brane jedan drugoga,plaču s njim,vesele se s njim i dali bi zadnju kap krvi da spase svoje.Tako su isti ti gradovi branili svoje od pamtivijeka,neki ranije neki kasnije,ali svi su oni starija ili mlađa braća.
Pa daj,lijepi je ili ružni dan,sija sunce pada kiša ili snijeg,kreni na put,ponesi sa sobom kofer svojih želja i nadanja,strahova i ljubavi i podijeli ih tamo s njima i vidjet ćeš kako te tješe,ohrabruju,tapšu po ramenima i pružaju ti svoje staro koljeno da nasloniš glavu,zaboraviš sve brige i pustiš mašti na volju.
Kažu da iza svakog muškarca stoji žena i ta ista žena mene vodi do svojeg ljepotana i tamo me ostavlja u ugodnom razgovoru dok se opet ne vratim pod njene skute.
S autoputa mašem Modrušu,ljubim fontanu,tamo negdje iza brijega me čeka Vratnik i Senj,ali ja nastavljam dalje,tim brzim putem ,pored svih onih rimljana,austrijanaca i jugića i žurim se ka Perušiću.
Ne znaš što je ljepše,tajnovitije ili bolje u tom kraju,starigradovi,kule,mostovi ili sama priroda,koje čiste i peru rijeke Lika i Gacka,podjednako vesele ,lijepe i vrckave,pa se nadmeću koja je bolja,čistija ili ljepša,a nagledale su se i one svega i svačega,ali svoj duh izgubile nisu,premda se u njihovom sjajnom ogledalu ogledaju danas starci,a sjećaju se one kad se nosio kamen,dizao toranj ili orila molitva.Sve oko njih stari ,samo one ostaju uvijek iste i mlade,ali bit će to zbog vodenih vila,koje peru svoje velove pa taj njihov prah zauvijek ostaje u tim rijekama.
U Perušiću stoji turska kule iznad crkve koju čuva strašan šar planinac,star nekoliko mjeseci,koji mirno sjedi na kamenu i promatra što ove dvije budale rade i skakuću po dvorištu pred župnim dvorom,zar se to oni mene boje.Pogled zapanjenog ,ali totalno mirnog psa,dok moj Vedran trči do zvona,ogledava se da li će ga ovaj ogromni mališan napasti ,utrčava zapuhan u auto,treba doživjeti,jer je malome očito strašno zabavno gledati scenu ispred njegovih očiju! Ovi su zagrepčani totalno ludi,ili je to neki novi gradski sport!
Sama kula je nešto i obnovljena,ali dok polako počinje kišica,a i zapuhalo je bogme podosta,idemo dalje.
Kosinj
Ono što sam najviše i želio vidjeti jest taj most koji krasi rijeku Liku i u njoj se ogledava i dotjeruje,dok se ona svojim valima mazi o njegove čvrste noge.Spaja on tako više od 70 godina Donji i Gornji Kosinj i premda je začet u 19.stoljeću,rođen je tek 1936 godine.
Izlazim iz auta,udišem zrak,puštam da se Lika igra sa mnom,svojim djetinjim vrpcama i tada i sam postajem ponovo dijete.....
Alaj volim pa ne znam kukunješće da igram........
Post je objavljen 25.04.2017. u 14:52 sati.