Marketing
Slučajno je razmišljao (omaklo mu se)
Emocije su ono sto čovjeka čini čovjekom. Ponekad dopustim emocijama da ovladaju mojom krutom strukturom misli i onda se osjećam čudno. Kopanje po prošlosti kad si sjeban u sadašnjosti i nije baš najbolja ideja.
Uživam u solo šetnjicama. Zapravo ih preferiram. Nije da imam nešto protiv druženja, ali misli su me uvijek tjerale u osamu. Doživio sam katarzu na samome početku, od tamo gdje sam tako snažno počeo bježati od sebe.
Zajedno smo bili sami. Budim se a tebe više nema. Da li moje suze u zoru trebaju sunce pa da se kao zraka svijetlosti rasprsnu u duginim bojama. Prošao sam puno toga prije nego sam došao u ovo stanje, iako mi još uvijek kroz prste promakne ludilo. Sreća se budila svakim jutrom kada sam zamišljao da dišeš po meni, nismo se morali ni taknuti. Svi težimo nečemu. Dani kada sam težio tebi, a ti svojoj samoći, su iza mene.
Škiljenje stvara bore. Nekada proškiljim kroz cijeli dan. Zanima me što se događa oko mene, ali nedovoljno da se zaista vidno i osjetilno angažiram u tuđim sranjima.
Sve sto ima dinamiku je dobro, iako je nekad i statika slatka. Nikada se ne vratimo u početno stanje, već uvijek imamo te neke pukotine i čekamo da ih netko drugi ispuni. Optimizam se ne gubi tako lako, možda isto kao što se i povjerenje ne daje bez određene zadrške. Između krutog realizma i optimizma uvijek ću izabrati san. Obično me hvata kada je vani hladnokrvno vrijeme, valjda idealno za one najgore zvijeri.
Nešto za kraj: Kamo odlaziš kada plima nestane? U kojoj slanoj stijeni se kriješ? Gdje nestaješ kada tišina spava?
Post je objavljen 01.04.2017. u 14:36 sati.