Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/odazivotu

Marketing

Dio djetinjstva mog


Promatram je u retrovizoru dok se približava dobro poznat mi hod,
zagrije me na trenutak sjećanje iz djetinjstva.
Kao da vidim onu crnu, veselu djevojčicu koja se udaljava od moje kuće,
maše i skakuće, gleda unatrag prema kućnim vratima gdje stojim-
nasmijana plavokosa djevojčica na kućnom pragu i ispraćam svoju prijateljicu
koja odlazi sa zajedničkog druženja svojoj kući.

Dok otvara vrata auta, onaj isti, dječji, iskreni smijeh
mi potvrđuje prijateljicu iz djetinjstva kojoj godine ni vrijeme ne mogu ništa.
Živjele smo u paralelnim ulicama, desetak minuta pješke,
upoznale se u Maloj školi, nastavile u isti razred cijelu osmoljetku.
Ne bi stale sve naše uspomene,
suze, smijeh, tuge, radosti, strahovi, naši izlasci, simpatije,
dečki, muljanje roditeljima, podvizi, fešte.
Ne bi stale sve popušene cigarete, počevši od crvenog Marlbora,
užasne glavobolje,mučnine, ali blesavog mladenačkog dokazivanja
kako smo si velike frajerice jer smo si u svojim nezrelim glavama to i bile.
Ne bi stale sve ispijene čaše alkohola, počevši od čaše pive za novogodišnji doček
između moje i njene kuće, dvije obitelji i dvije ulice.
Nismo znale što nam se dogodilo, osim da se smijemo više nego inače
te da nam je slika nekako mutnija.
Boca votke koju smo podijelile s prijateljicom u jedno popodne uz kavu
koju je sutradan trebalo opravdati roditeljima,
a moja Lili se sjetila izgovora da je bila vrijedna i oprala prozore s njom.
Ne bi stali svi izlasci, od kina u Osnovnoj školi s mojom simpatijom,
planovima kako ćemo se nekako poljubiti i zagrliti,
a onda simpatija ispred blagajne kina izvadi novce
iz visoke košarkaške čarape i od iznenađenja i šoka,
od simpatije ostane prijatelj za cijeli život,
a prijateljici i meni razlog za smijeh i dan danas nakon tri desetljeća.
Bježanje kroz prozor po noći i izlasci u diskače u Opatiju,
ispraćaji u vojsku, maturalne zabave, ekskurzija.
Ljetno druženje uz kazetar i kazete na stepenicama u ulici, bježanje od policije
koju su zvali susjedi jer narušavamo mir ljetnje noći,
padovi preko ograda, ali uvijek i većinom zabava i smijeh.
Ne bi stali strahovi od ispita u školi,
posjete stomatologa za pregled zubi, bježanje od istoga.

Pašteta i paradajz na kruhu su obilježili jedan naš ljetni dan
kad smo iz dosade šetale oko moje kuće u nadi da ćemo razbiti dosadu.
Tko bi se nadao da će mlade pubertetlije
naići na otvoren prozor u prizemlju kuće i mladi podstanarski par u klinču uz uzdahe:
“Ahh, Mišo, Mišo!“ koje smo škicale kroz zavjese u strahu da nas ne vide,
ali znatiželja je bila jača.
Tako će i Mišo ostati razlog za smijeh za cijeli život, kao i bijele dokoljenke
ženske akterke kojoj sam se upravo sjetila imena- Bernarda!
Pa eto, ovim putem pozdravljam Mišu i Bernardu ako su još zajedno. wavewave
Tako je ova epizoda koju svrstavam pod strah,
jer smo jako cvikale pod prozorom da nas ne vide i ne čuju,
da ne naiđe moj tata u vrt i ne prekine nas,
potvrdila da smo obje tvrdoglave i uporne kad nešto zamislimo.

Moja mama je bila bolesna, nepokretna od moje petnaeste godine,
na to još bolesnija drugim ružnim bolestima pa su mi uz obitelj,
velika podrška bili ovakvi prijatelji.
S mojom Lili sam živjela život, dijelila sve,
od sarme koju smo jeli u mojoj sobici do kreveta kad bi prespavala kod mene,
a ja na podu i slušala je kako hrče cijelu noć pa vikala bijesno na nju,
istovremeno je voleći kao sestru.
Koliko smo obje voljele moju sestru
pokazale smo u jednoj epizodi kad je čekala da je dečko zove na rođendan
očekujući da će izaći van.
Sestra se cijeli dan vrtila po kući oko telefona koji je stajao na zidu u hodniku,
a Lili i ja nestrpljive skoro kao ona.
Kad je telefon zazvonio, jedva smo se suzdržale da ne izletimo iz sobe,
ali smo iza zatvorenih vrata načulile svoje male uši i nakon tihih,
rijetkih sekinih riječi, čule plač, šmrcanje, lupanje slušalicom telefona pa vratima sobe.
Tužne i bijesne što je jedan muškarac zeznuo jednu ženu,
a već tada smo znale da ćemo mi biti zeznute žene,
tiho smo stisnule broj i nazvale dotičnog.
Nemam pojma kako je zvučao monolog
koji sam sasula jednom muškarcu da ga naučim pameti
da se tako ne ophodi sa ženama
jer ostaviti je u plaču na njen rođendan je jako ružno,
ali znam kako je motivirajuće zvučao njegov odgovor
prije nego je poklopio slušalicu:
“Mala, ne seri!“
Ako išta, kasnije sam kroz svoje ljubavne jade
zbog ovog iskustva u svađama sa svojim dečkima,
samo pazila da prije njih poklopim slušalicu i prekinem telefonsku vezu
jer sam znala kakav je to osjećaj,
a to je bio najbolji udarac kad te netko povrijedi.

Lili i ja smo obje bile povrijeđene kao djeca
situacijama na koje nismo mogle utjecati.
Bolest moje mame, selidba njenih roditelja,
prodaja rodne kuće...
sve smo to morale proći u jednoj fazi odrastanja i zbog toga naglo odrasle,
ali zadržale dječju naivnost i veselje.
Zadržale taj vedar pogled na svijet i ljude.
Unatoč suzama, mi se i dalje više smijemo.

Dok ispijamo kavicu na sunčanoj terasi prisjećamo se prošlosti,
u ovim rijetkim susretima,
uvijek se iznenadim kako pamti datume i događaje.
Ovo je prijatelj kojeg rijetko viđaš jer te vrti kolotečina,
novi ljudi, novi smjerovi,
ali svaki put kad se sretnemo nakon nekoliko godina,
mi nastavljamo dalje.
Naše prijateljstvo nema vijek trajanja,
naša srca ne poznaju granice vremena ni prostora.
Zaboljele su me njene suze na izjavu kako joj je u djetinstvu bilo ljepše
pa odgovaram kako joj nedostaju roditelji koji žive na drugom kontinentu
i isto tako kažem da moji više nisu ni živi.
Sada imamo svoje obitelji, djecu, muževe.
One lijepe odnose naših roditelja preslikale smo u svoje brakove.
Naša djeca su sretna u obiteljskim gnijezdima kako smo mi bile.
Još je jedna lijepa spona koja nas povezuje,
a to je da me moja Lili zvala u rodilište prije petnaest godina
kad sam rodila starijeg sina i
jecajući od sreće čestitala te davala podršku sa svojom obitelji preko telefona.
Naime, taj dan su slavili drugi rođendan njenog sina.
Nas dvije rodile smo na isti datum.

Kava, pizza, piva, suze, smijeh...
pretresle smo prošlost, sadašnjost, zajedničke prijatelje,
neke nove spoznaje, planove za budućnost.
Jedno je sigurno,
a to je da je naše prijateljstvo u planu i za budućnost,
ali naše susrete nikad ne planiramo jer spontanost i otvorenost je dio nas,
našeg prijateljstva.
Odvezla sam je kući i u vožnji primam poruku:
“Sretna sam što te imam“,
a ja srca punog emocija i zahvalnosti odgovaram pred svojim kućnim vratima.
“ Nemaš razloga za tugu. Dio tvog djetinjstva živi u meni.“
Znam i osjećam da je danas, svaka na svom pragu,
u drugoj obitelji, drugim ulicama, unatoč ožiljcima i bitkama kroz život,
ona ista djevojčica puna ljubavi, topline, dječje znatiželje i otvorenosti.
Naše prijateljstvo to potvrđuje.



















Post je objavljen 29.03.2017. u 12:03 sati.