dan se sveo na te dvije kune kako usporeno padaju kroz nekoliko nizova požarnih stepenica.
još jedan dan u kojemu nisam napisala ništa (čemu se mogu vratiti, u pomisao na što mogu biti, ha, pomalo zaljubljena, dok radim sve te ostale stvari za koje me loše plaćaju).
ako puno razmišljaš, pisanje će se iz jednostavne potrebe za izražavanjem pretvoriti u strah od smrti i to se ukratko zove odrastanje.
letargični spy kids smoreni gadgetima puše lucky strike flow i cimaju za dan slobodno. upravo ovdje i sa mnom, svi tajni uglovi akademske zajednice.
u jednom se trenutku potrošio logičan redoslijed i mi tu sad nešto bauljamo, prepušteni, za sve se pitajući:
okej, jel ovo život
a ovo
a ovo
pa nemoguće da je ovo život
i tako. kao da je sad tu nešto važno da se vrijeme kvalitetno potroši.
a najgore od svega je što opet počinje proljeće
pa ljeto
i svi ti ubojice kojima je dano da vladaju mimo svega
koji me tjeraju na loš storytelling.
neću
nasjesti.
Post je objavljen 27.03.2017. u 04:38 sati.