Pavel Gregorić: "Smatram da Katolička crkva ima neprimjereno velik utjecaj na društveni i politički život u nas, koristeći sve formalne i neformalne poluge koje joj stoje na raspolaganju u našoj nesekularnoj državi. Od početka 90-ih, Katolička Crkva je u povratnoj sprezi s desnom političkom ideologijom koja je odigrala ključnu ulogu u uspostavi samostalne Hrvatske i koja je omogućila rehabilitaciju Crkve. To je plodna simbioza koja još uvijek traje. Crkva daje snažan poticaj i legitimaciju samo desnim političkim akcijama, kao što možemo vidjeti gotovo svakodnevno, i to je žalosno, ali potpuno predvidljivo."
"Crkva u Hrvatskoj je takva zbog svoje simbioze s političkom desnicom nakon pedeset godina represije u socijalizmu. Vrlo jednostavno, Crkva brani beneficije koje joj je politička desnica pribavila u Hrvatskoj i bori se za očuvanje tih beneficija izravnim i neizravnim agitiranjem protiv akcija i trendova koji bi mogli oslabiti njenu poziciju."
Razgovor čiji se odlomci danas poprilično lajkaju i ne bez razloga, i sama bih se složila s većinom izrečenog, počevši od naslova kojemu nemam što oduzeti do izvrsnih zapažanja o nesekularnom stanju našeg društva.
No, lajkati nešto nije što i sve.
"Ateizam je stajalište da nema Boga, bogova, anđela, demona, duhova, natprirodnih sila… To stajalište može biti temelj na kojemu čovjek gradi vlastiti identitet, prema kojemu određuje svoje odnose s ljudima, oko kojega razvija neku svoju filozofiju. To nazivam ishodišni ateizam. No isto stajalište da nema Boga može biti naprosto logička konzekvenca nečije filozofije, jednog skupa stajališta o svijetu i životu. To je posljedični ateizam. On nije ništa odredišno, ništa toliko važno, ništa oko čega bi se čovjek svađao. Iako je danas u svijetu prisutniji ishodišni ateizam po uzoru na Dawkinsa i Hitchensa, meni osobno bliži je ovaj posljedični ateizam. Dok ishodišni ateizam ima oslobađajuće društvene učinke u represivnim okruženjima i okolnostima, mislim da posljedični ateizam predstavlja bolju osnovu za dijalog i izgradnju društvenog povjerenja."
Na koji način sebi opravdati povremene konformističke ustupke vjerskim nebulozama, a zadržati (auto)vjerodostojnost vrhunskog znanstvenika i filozofa ateista tj. osobe razuma?
Možda priznanjem da sam samo još jedan regularan goli čovjek krvav ispod kože, i kao svako društveno biće uvjetovan i okolinom, pa mi je pred njom nekad naprosto lakše i ugodnije zažmiriti, pregristi jezik, napravit se glupim, proglasiti privremenu kapitulaciju razuma?
Ha, pomislio bi netko, ali šipak! Filozofski mozak nije što i onaj plebsa. Ili?
Ta čemu se mučiti spoznajom, kad raskrvavljeno znanstveničko koljeno može poljubiti mama racionalizacija da manje boli.
Dakle, kako se(bi) opravdati?
Ništa lakše - izbacivanjem nove vrste ateizma na tržište, sa nalijepljenom markicom Ateizam Light iliti „posljedični ateizam“ koji „nije ništa odredišno, ništa toliko važno, ništa oko čega bi se čovjek svađao“ (Čitaj: ništa što bi mene konformista dovelo u neugodnu mi situaciju ulaska u sukob sa bližnjima (odnosno sa povremenim nerazumom onih koji me okružuju - žene, prijatelja, kolega, poznanika)).
Upravo ateizam onakvog formata u kakav se izvanredni profesor i zamjenik pročelnika Odjela za filozofiju Pavel Gregorić može spa(r)kirati kao u kutiju cigareta, a da ga pri tom ništa ne žulja.
Pa će tako profesor u startu preskočiti (previdjeti, prešutjeti) onaj ključni temelj u temelju tog famoznog ateističkog „stajališta da nema Boga, bogova, anđela, demona, duhova, natprirodnih sila…“.
Previđa koji temelj u temelju? Pa razum, naravno. Što je uopće temelj „ateističkog stajališta“ tj. ateizma doli razuma? Profesor previđa da je polazište ateizma intelekt, a ne obrnuto.
Otvorivši time mogućnost, nimalo sučajno, da ateizam, a hoće reći znanstvenik koji ga prakticira, može po potrebi intelekt i iskopčati.
Pri tom će pažljivo govoriti o „vjerskim stajalištima“, pa se može steći dojam kao da i je ateizam dio istih (ili područje cjenkanja, pa da može biti malo veći ili malo manji) a ne pitanje racionalnosti. A potom će ga i mitozirati, podijelivši ga na dvije kategorije:
1.) tzv. „ishodišni ateizam“ (koji „u svijetu prisutniji“ i „ima oslobađajuće društvene učinke u represivnim okruženjima i okolnostima“),
2.) tzv. „posljedični ateizam“ (a koji u svijetu neprisutniji (elitniji?) i u kojem se osobno prepoznaje i „predstavlja bolju osnovu za dijalog i izgradnju društvenog povjerenja“).
Ali kako i po kojoj osnovi čini tu podjelu na dva ateizma?
Po osnovi načina dolaska do istog ateističkog „stajališta“.
A tu već postaje zanimljivo.
Jer dok za uzrok druge kategorije ateizma, u kojoj pronalazi sebe, navodi – logičku konzekvencu filozofije („to može biti naprosto logička konzekvenca nečije filozofije, jednog skupa stajališta o svijetu i životu“), za prvu kategoriju plasira samo opću definiciju ateizma - ali bez navođenja uzroka („Ateizam je stajalište da nema Boga, bogova, anđela, demona, duhova, natprirodnih sila…“).
Drugim riječima, i drugi put preskače (previđa) igrati intelektualno pošteno, bez pardona prešutivši / uskrativši (ukravši) logiku tzv. „ishodišnom ateizmu“, podmećući umjesto toga njegovu osnovnu definiciju.
No po čemu „temelj na kojemu čovjek gradi vlastiti identitet, prema kojemu određuje svoje odnose s ljudima, oko kojega razvija neku svoju filozofiju“ također ne bi bio logička konzekvenca nečije filozofije?
Tu uopće nije riječ o ispravno postavljenim kategorijama, pa da bi ih se uopće moglo i staviti u nekakvo razilaženje ili suprotstavljenost. Ali jest riječ o izmišljanju nepostojećeg dualizma.
I zašto dakle „logička konzekvenca nečije filozofije, jednog skupa stajališta o svijetu i životu“, odnosno filozofija Pavela Gregorića tj. on sam, isključuje logiku/razum kao „temelj na kojemu čovjek gradi vlastiti identitet, prema kojemu određuje svoje odnose s ljudima, oko kojega razvija neku svoju filozofiju“ i time ga uskraćuje tzv. „ishodišnom ateizmu“?
Zašto svoju konformističku intelektualnu kapitulaciju i žmirenje na glupost pakira u vrlinu (navodno „bolje osnove za dijalog i izgradnju društvenog povjerenja“)?
Jer jedino postojanje „posljedičnog ateizma“ Gregoriću omogućuje vrdanje pred samim sobom bez znanstvene autorefleksije i grižnje savjesti.
Logička konzekvenca njegove filozofije? Da, reklo bi se.