Ova knjiga je vjerojatno prva koju treba spomenuti kao zaslužnu za to što me probudila iz čitateljskog zimskog sna: Louis de Bernieres je, iako ga se možda neću sjetiti na prvu, jedan od mojih najdražih autora (čak i ako nisam pročitala „Mandolinu kapetana Corellija“, iako namjeravam), a njegov novoprevedeni roman, „Prašina koja pada iz snova“ je teško opisivi čitateljski biser.
Kraj je viktorijanskog doba u Engleskoj, i za tri dobrostojeće susjedne obitelji, zlatno doba kralja Edvarda označava jedno idilično djetinjstvo. Za četiri djevojke iz kuće The Grampians: Rosie, Christabel, Ottilie i Sophie McCosh, kćeri burzovnog mešetara Hamiltona McCosha i njegove supruge, ljubiteljice kraljevske obitelji, za njihove susjede, male Amerikance Sidneya, Alberta i Ashbridgea Pendennisa, te za njihove susjede s druge strane, Daniela i Archieja Pitta, kraj edvardijanskog doba i početak Prvog svjetskog rata istovremeno je i naglo odrastanje i zauzimanje novih pozicija u svijetu i ratnim zbivanjima.
Rosie je od djetinjstva bila obećana Ashbridgeu i to se podrazumijevalo za sve Prijatelje (Pals, kako su se kao djeca nazivali), no njegovo stradavanje u ratu će je natjerati da se okrene vjeri, a s druge strane da se posveti brizi za bolesnike u vojnoj bolnici. Njezina druga sestra, Ottilie, također je radila u vojnoj bolnici, dok je Christabel bila fotografkinja u ratu (i tako upoznala svoju partnericu Gaskell), dok je smotana Sophie, koja je bila vozačica i mehaničarka u ratu, usred ratnih zbivanja upoznala vojnog svećenika Fairheada, a njihova ljubavna priča jedina je tekla glatko i idilično od samog svog začetka.
Archie Pitt se borio s indijskim plemenima u britanskim kolonijama, a njegov brat Daniel Pitt se u Prvom svjetskom ratu proslavio kao vrhunski vojni pilot. Upravo će njegova i Rosiena sudbina biti spojene po završetku rata.
Kad je rat završio, sve tri obitelji su ustanovile (neki članovi s manje otpora, a neki sa više), da su se vremena promijenila: djevojke su shvatile da se nakon što su vidjele tragedije i stradanja na fronti i u vojnim bolnicama, više ne mogu vratiti vezenju i poeziji, plesovima i društvenim obvezama na način na koji bi to s voljom činile da rata nije bilo – svaka od njih će tražiti svoje novo mjesto u svijetu, zauzimati ulogu kakva djevojkama iz višeg društvenog sloja možda i ne pristaje. S druge strane, Daniel Pitt i njegovi suborci, pa i velečasni Fairhead, shvatit će da svoje živote nakon rata moraju nastaviti, jer su kroz četiri godine oni bili zaustavljeni, ali ih ranije zacrtane životne putanje više ne zadovoljavaju – društveni sloj kojemu su pripadali više ne postoji, ili ako postoji, sve više propada, a novi društveni poredak još nije uspostavljen.
Ovaj je roman dirljiv, životan i uvjerljiv: govori o „bespućima povijesne zbiljnosti“ u kakvima se svi u ovom ili onom periodu svog života možemo naći – rat, velike seobe naroda poput ove kakvu sad doživljavamo u Hrvatskoj, prestanak života kakav poznajemo… Sve je to nešto s čime se svi možemo poistovjetiti (a istovremeno, pisano na razini razrješavanja svakodnevnih situacija poput razmirica s neurotičnom punicom, nesporazuma oko odgoja djeteta ili bračnih zadjevica). Zato, ako imate strpljenja i vremena, nećete požaliti ako oboje utrošite upravo na ovaj roman, ja ga toplo preporučujem.
Post je objavljen 22.03.2017. u 12:30 sati.